Košarka: Emilio Kovačić – od vrsnog centra do NBA skauta

Bild 1 vergrößern +

Emilio Kovačić - od aktivnog igrača do skauta čije se mišljenje traži i uvažava

Emilio Kovačić, bivši reprezentativac Hrvatske i igrač Zrinjevca, Cibone, Zadra, Union Olimpije i Fortitudo Bologne postao je skaut NBA momčadi Phoenix Suns, točnije, imenovan je međunarodnim skauting savjetnikom. Odgovoran je tako za otkrivanje talenata neameričkih igrača te momčadi. U svojevrsnoj košarkaškoj „mirovini“ Emilio je sretan jer radi ono što voli.

"Svi smo se mi vjenčali za košarku", kaže na početku razgovora o svojoj karijeri bivši zadarski centar, koji je sa svojih 208 cm godinama carevao pod koševima. On je dijete zadarske košarke, a njegovi uzori bili su Krešo Ćosić i Pino Giergia. A danas je on sam uzor nekim novim klincima. „San svakog djeteta koje se rodi u Zadru je da igra košarku. Doduše, ja kad sam bio mali sam počeo igrati rukomet. Međutim, kako sam izrastao toliko visoko, onda su me šutnuli u košarku i nisam nikada zažalio poslije“, kaže Emilio.

Dok su se prijatelji kupali, a kasnije i partijali Emilio je bio na terenu, pod koševima i ni zbog toga mu nije žao. Skromno kaže kako je imao puno sreće. Prvo zakucavanje, priča, neće nikada zaboraviti: „Film kroz glavu, kako je to bio fenomenalan osjećaj, vani pred 50 ljudi, bili smo djeca, međutim, to pamtim kao prvi gušt i ogromnu nagradu u kratko vrijeme bavljenja košarkom.“

U Zadru svi doktorirali košarku

Osvajanje Kupa Kreše Ćosića bio je veliki uspjeh koji je u Zadru bio poseban doživljaj. U tom gradu tada se disalo za košarku. Ekipa je, priča Emilio, bila dobro posložena, iako se prije profesionalne zajedničke igre nisu poznavali. Nisu ni sanjali sezonu iz snova 1997./1998. godine u kojoj je osvojen kup, no titula prvaka države i tada je izmaknula i pripala vječnom rivalu Ciboni. Atmosfera u gradu košarke, prije svih važnih utakmica, bila je tada doista posebna. Zanimljivo je da su svi bili košarkaški stručnjaci. Emilio u šali kaže da je među njima bila čak i njegova baka: „Svi su Zadrani eksperti, svi su doktorirali košarku, moja pokojna baba, dok je postojala stara jugoslavenska liga, ona je komentirala, a imala je 60 i nešto godina - ovaj zna voditi loptu, ovaj ne zna, ovaj puca s dvije ruke, ovaj s jednom itd. Zadrani su Zadrani.“

Odnos između zadarske publike i ekipe na parketu bio je, kaže Emilio, više nego prisan i poseban. Prisjeća se komunikacije koja je osobito dolazila do izražaja u košarkaškoj dvorani Jazine koju je u međuvremenu zamijenila nova suvremena dvorana s sklopu Sportskog centra Višnjik. Iako nova dvorana nosi ime košarkaškog velikana Kreše Ćosića, Jazine i atmosfera iz premale i tijesne dvorane ostat će zapamćena, a dogodovštine se prepričavaju s koljena na koljeno.

Danas su neka druga vremena

„Zadarska publika je stvarno unikatna, spontana navijanja, dobacivanja, koja čuješ dok igraš, ne možeš da se ne smiješ, i sigurno da ima utjecaja i da se priča o tome poslije. Ta zadarska publika je imala neki „feeling“ kako to reći, više nego što reći.“

I dok je u gradu tada vladala neviđena euforija, danas su se stvari pomalo promijenile i čini se da su pomalo romantična vremena iz legendarnih Jazina ostala daleko u prošlosti košarkaškog grada: „Danas imamo jednu poludepresivnu situaciju, dugo godina nema rezultata koji je uvjetovan manjkom novaca jer je klub jednostavno trošio koliko nije imao. Normalno da se dogodio pad. Kada gledamo kroz povijesnu prizmu, to nije ništa stravično; jest, onda je bila neka druga atmosfera, zdravija, nije bilo kladionica, ljudi su bili gladniji za košarkom. Vremena su druga, to je očigledno.“

Super je dok se igra

Emilio je u svojoj karijeri, kao i njegovi suigrači imao uzore i tradiciju zadarske košarke, koju je slijedio. Ta inspiracija nosila je i njega. Kada je počeo igrati košarku, Krešimir Ćosić je počao tada igrati za Cibonu, pa tako zadarske legende nisu mimoišle ni njega. Njegova sportska karijera je nakon velikih pobjeda i poraza ipak morala doći kraju. Kaže, ne žali ni za čim: „Ma, karijera je fenomenalna. Dok igraš, to je nešto super i stvarno bih, da mogu, sve ponovno i ne bih ništa mijenjao unatoč odricanjima i svemu što ide uz to, jedan način života koji je fenomenalan, tako da meni to puno fali.“

Emilio priznaje kako je karijeru završio teška srca u 35. godini života. Priznaje, nije to bila njegova želja, i nije se bilo lako miriti s teškom odlukom koja je bila neizbježna i do koje su između ostaloga dovele brojne teške ozljede. “Dođe u jednom trenutku kada više ne možeš, jednostavno si toliko istrošen da tijelo više ne može slušati i to je to. Ja sam osjetio da više ne mogu, povukao sam se, ali potajno sam se pokušavao vratiti, međutim apsolutno nije išlo. Treba znati kad treba stati. Postoji jedan biološki element u svemu tome i treba se snaći i bez toga.”

Gledanje - umjesto igre

Emilio se itekako snašao. Danas, kao skaut, ostao je, kaže, u svijetu kojeg poznaje i voli. O novom poslu zbog ugovora ne smije puno govoriti. Ukratko, kaže, kad nije na putovanju zbog utakmica, onda kod kuće gleda utakmice. “U onome si što voliš, znači, umjesto da igraš, sad gledaš, čar je da možeš o nečemu dati svoje mišljenje koje se uvažava. To je nešto što izgleda ovako banalno, ali je vrlo vrijedno.”

U čemu je posebnost igrača ovaj ugledni skaut otkriva kako je talent važan, ali naravno nije dovoljan. Važan je rad te mentalna snaga sportaša, bez koje nema uspjeha. Ipak, poruka mladim igračima i recept je sljedeći: “Dvorana; zatvoriti se u dvoranu i trenirati. I to je to.“