Karate kate: Borba Nike Podić sa zamišljenim protivnikom

Bild 1 vergrößern +

Trinaestgodišnja djevojčica Nika Podić se već dugo bavi karateom, a kako je do toga došlo - priča: „Bila je godina dana prije nego što sam trebala krenuti u prvi razred. Na televiziji sam vidjela djevojčicu koja je isto imala dijabetes i bila je jako dobra u karateu. I jednostavno sam odlučila biti kao i ona, i to sam i ostvarila.“

Primjerna učenica i sportašica

Takva je Nika Podić: što naumi – to ostvari. Kao mlada karatistica, kod kuće već ima punu policu medalja i pehara. Rođena je 2002. godine i zasad se natječe u svojoj dobnoj skupini – kao mlađa kadetkinja: „Skoro svaki vikend smo na natjecanjima. Po cijeloj Hrvatskoj smo išli: Daruvar, Split, Zagreb, svugdje... Godine 2014. smo bili na državnom prvenstvu u Splitu na kojem sam bila četvrta i bilo je jako, jako lijepo.“

Nika Podić je i primjerna učenica sisačke Osnovne škole Viktorovac i s roditeljima i živi u Sisku. No, karate – kate trenira u Petrinji, u klubu koji ima oko 60 članova: „Treniram tri do četiri puta tjedno, trener mi se zove Vlado Demetrović i hvala mu za sav trud. Hvala mu što mi je pomogao da ostvarim ovakav uspjeh.“

Svaki drugi dan na treningu

Ali karate kata - kakav je to sport, kakva disciplina kojom se bavi ova uporna djevojčica koju majka svaki drugi dan vozi u 15-tak kilometara udaljenu Petrinju na trening? - To je borba ne sa stvarnim nego s nepostojećim protivnikom, ali gdje se pokreti izvode kao da se bori s pravim – pojašnjava mlada sportašica: „Karate je borba sa zamišljenim protivnikom. Ja se ne borim nego radim samo kate. To je samo tehnika. Znači, zamislim si da udaram u borce. Svaka tehnika ima svoje značenje, svaki pokret. Kad se borim, moram zamisliti da je protivnik ispred mene da bih znala kako taj udarac treba ići.“

To zvuči kao neka laka igra, ali nije tako. Mora se dobro oznojiti, treninzi traju po sat do sat i pol, a prije državnih natjecanja i sat više: „Sve zavisi kakvo je natjecanje. Ako je slabije, treninzi su kao i obično, ali ako je državno, onda traju po dva, dva i pol sata. Uvijek prije treninga pojedem neku čokoladicu ili tako nešto i svejedno mi nije dovoljno. Jako se trošim na treningu i što god pojedem, sve istrošim, jer su stvarno jaki treninzi.“

Život s dijabetesom

Fizička aktivnost je Niki jako važna: sport joj pomaže u očuvanju zdravlja. Diabetes mellitus tipa 1, kako se pokazalo – nasljedni, kod nje je ustanovljen jako rano, priča njena majka Lorena Podić: „To je bilo 2006. godine, tad je imala tri pol godine... I onda je uslijedio taj šok da ti je dijete bolesno. Doslovce vam se u jednoj sekundi, kad dođe taj nalaz, život preokrene: totalno novi način života, novi režim, drugačija prehrana. Znači, sve treba biti prilagođeno samo njoj.“

I tako i jest, dodaje Lorena: „Što se tiče nas, roditelja, mi smo podijelili brigu oko njene bolesti. Ja sam više za ono što se tiče prehrane i njezine fizičke aktivnosti, a suprug je za onaj dio metabolizma; znači, što napraviti kad je šećer ovakav, onakav...“

Nika želi liječiti druge

Nika dnevno 10 do 12 puta mjeri količinu šećera u krvi, a inzulin si daje 5 do 6 puta, ali kaže – na to se već privikla: „Ja se ni ne osjećam kao da imam tu bolest jer sam se već privikla i uopće mi ne smeta. Jedino, ono, na treningu, kad je zabavno, meni padne šećer i onda moram stati, ali nema veze. Odmorim se usput. Slatko ne jedem, jedino kad mi šećer padne. Sama si dajem inzulin već šest godina.“

Kao i o karateu, Nika Podić je u međuvremenu puno naučila i o šećernoj bolesti. A ako ostane kod onog – što naumi, to ostvari – jednog dana dana će imati svoj karate klub, završiti medicinu i liječiti djecu koja imaju diabetes: „Željela bih biti dječji dijabetolog, za djecu s dijabeteom. I to mi je isto želja: napraviti svoj klub za djecu s posebnim potrebama, za dijabetičare jer sam i ja bila jako mala i imala dijabetes i hvala im što su me prilili u karate klub.“