Knjige i ljudi: Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune

Bild 1 vergrößern +

Bivši feralovci i Alida Bremer na promociji u Frankfurtu na Majni (Fotostrecke 1)

• Fotostrecke 1: zurück zu Bild 2 von 2 <
• Bild 1/2
• Fotostrecke 1: vor zu Bild 2 von 2 >

U drugom, dopunjenom izdanju knjige ovaj novinar riječkog Novog lista se bavi kronologijom kultnog satiričnog tjednika „Feral tribune“, koji je prestao izlaziti prije osam godina. No da „Feralov“ duh još uvijek živi svjedoče prezentacije ove knjige pred njemačkom publikom u Frankfurtu, za vrijeme sajma knjiga, te činjenica da je angažirani časopis Beton jedno od svojih posljednjih internacionalnih izdanja posvetio fenomenu „Ferala“.

Iako je posljednji broj „Ferala“ izašao 20. juna 2008 godine, nostalgija za ovim tjednikom, kao i potreba za smijehom je evidentna za svakog ko je imao priliku prisustvovati duhovitom satiričko-muzičkom performansu, koji pod nazivom „Pjesmom i plesom kroz Euroslaviju“, izvode stari „feralovci“ Predrag Lucić i Boris Dežulović.

Feral se početkom osamdesetih pojavio kao satirični dodatak tjednika Nedjeljna Dalmacija, tačnije „nedeljni politički zabavnik“ i ubrzo postao jedan od najznačajnijih kritičkih listova na prostoru bivše Jugoslavije. Kao nezavisni tjedni list prvi put je objavljen 12. novembra 1989. da bi početkom devedesetih prerastao u najžešćeg kritičara narastajućeg nacionalizma i besmisla rata. O tome, kako je sve počelo, na promociji u Frankfurtu na Majni prisjećao se i jedan od osnivača i prvih urednika „Ferala“ Viktor Ivančić.

Splitsko novinsko-satričko čudo, kako „Feral“ vidi autor kronologije ovog lista Boris Pavelić, istinski je feonomen južnoslavenske satire i novinarstva, zbog svojeg netipičnog hibridnog satirčko-umjetničkog i političko-novinarskog identiteta, te kreativnosti i moralne dosljednosti..

Poput francuskog satiričkog lista „Charlie Hebdo“ ni „Feralu“ ništa nije bilo sveto ni za vrijeme rata kada muze obično šute, te zbog svog anarhističkog stila postaje toliko opasan za tadašnje vlasti u Hrvatskoj da Ivančić, pripremajući novogodišnje izdanje krajem ratne 1993., jedva izbjegava mobilizaciju i moguću likvidaciju. Nakon naslovnice sa likovima Tudjmana i Miloševića zagrljenima u krevetu, koja je obišla svijet, tako nešto nije bilo nemoguće.

Ni danas, nakon više od 20 godina, Ivančić smatra da nije imao moralno pravo da izda svoju profesiju. U to vrijeme potpunog medijskog mraka u Hrvatskoj, 20-tak novinara se priključuje „Feralu“, pišući o onome što se uglavnom prešućivalo. List i nakon rata ostaje svijetli primjer novinarstva koje se bavi akutnim društvenim problemima, prije svega korupcijom i nacionalističkom politikom novih elita u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije, a najrazornije sredstvo da se ukaže na postratovske društvene devijacije su smijeh, ironija, čak i sarkazam, kao npr. u slučaju napisa o zagadjivanju plaža u hrvatskom primorju.

Na pitanje da li nam danas nedostaje list kao što je bio Feral Tribune Boris Dežulović, trenutno jedan od najzaniljivijih kolumnista u nekoliko listova sa prostora bivše Jugoslavije, odgovara kako smatra da danas zapravo više i nema pravog kritičkog novinarstva.

U okviru frankfurtskog Sajma knjiga ove godine nekoliko najznačajnijih tekstova feralovaca prevedeni su na njemački i objavljeni u internacionalnom izdanju lista Beton koji uredjuju književni kritičar i prevodilac Alida Bremer i Saša Ilić, a održana je i diskusija na temu šta u današnjoj situaciji Evropa može da nauči 20. godina nakon raspada Jugoslavije.