Život za hranu: Michael Neretljak – može i bez kavijara

Bild 1 vergrößern +

Michael Neretljak

Kao djete ugostitelja koji su se krajem šesdesetih godina doselili u Njemačku, Michael Neretljak je naučio cijeniti i jednostavnu kuhinju. Pogača mu je, kako kaže, još uvijek draža od jastoga.

Neće „okretati“ ćevape

Nakon završenog studija ekonomije zaposlio se kao trgovac u najvećem njemačkom lancu za opskrbu restorana gdje radi još i danas i zadužen je za zahtjevno tržište Pirinejskog poluotoka. Michael hranu uzima više nego ozbiljno. I to ne samo zato što mu je ona životni poziv nego i zato što je i odrastao okružen ljudima koji su ugostiteljstvo i kuhanje izabrali za životni poziv. Roditelji su mu u Njemačkoj vodili nekoliko restorana s klasičnom „balkanskom kuhinjom. No Michael nije ostao na kako kaže, „okretanju“ ćevapa. Nakon što je u Kölnu diplomirao ekonomiju, shvatio je da želi spojiti svoje dvije strasti: hranu i trgovinu. I idelano mjesto je pronašao u tvrtki Rungis iz Meckenheima pored Bonna koja je među prvim tvrtkama u Njemačkoj ovdašnjim restoranima počela prodavati visokokvalitetne namirnice.

Najzahvalniji „jahtaši“

Michael je još dan danas ponosan što je dio tima tvrtke koja je, kako kaže, povisila razinu gastronomske kulture u Njemačkoj. Jer pioniri iz Meckenheima su prvi njemačkim kuharima počeli prodavati delikatese poput tartufa i svježe mediteranske ribe. U dvadesetak godina koliko se bavi ovim poslom Michael je ispunjavao najneobičnije zahtjeve svojih izbirljivih mušterija. U međuvremenu je Michael zadužen za tržište Pirinejskog poluotoka. No odnedavno radi i na Jadranskoj obali. Najomiljenije su mu mušterije koje se nalaze u lukama za jahte po Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Najbolja je bakina kuhinja

Kao nekom tko je čitav život posvetio turizmu i ugostiteljstvu Michaelu je odmah upalo u oči da turistički djelatnici na Jadranskoj obali ni izbliza ne znaju iskoristiti potencijal koji im pružaju prirodni uvjeti. Kroz svoj posao Michael je bio u gostima kod nekih od najpoznatijih europskih kuhara i probao je neka od najegzotičnijih i najskupljih jela. No kad ga se pita što bi htio da mu se nađe na stolu kada zaista želi uživati u hrani, Micheal se bez puno razmišljanja sjeti dva jela koja ga povezuju s bakinom kuhinjom u rodnom Orašju: pogaču i sataraš.