Srebrenica, Potočari, Kravica, Konjević Polje: Reporter na licu mjesta - Život s traumama i s nadom

---

Bild 3 vergrößern +

Nada u suživot - dječji zbor Superar u Srebrenici na probi sa svojim voditeljem (Fotostrecke 1)

• Fotostrecke 1: zurück zu Bild 2 von 3 <
• Bild 3/3
• Fotostrecke 1: vor zu Bild 1 von 3 >

Radio Forum razgovara sa svojim reporterom Nilsom Neubertom koji je, osim Srebrenice posjetio i Potočare te još niz drugih mjesta i za naše slušatelje saznao o sadašnjosti i prošlosti, o ljudima i zbivanjima. Na takav korak se odlučio jer je i sam dulje vrijeme živio u bivšoj Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj i – kako kaže – želio je na licu mjesta saznati odgovore mnoga na pitanja koja je i sam sebi postavljao.

---

Radio Forum: Nils, što te je konkretno navelo da kreneš u Srebrenicu, sama godišnjica ili nešto drugo?

-S jedne strane, naravno, novinarska znatiželja u smislu da sam želio svojim očima vidjeti i svojim ušima čuti kako ti ljudi, koji danas žive na tim prostorima, doživljavaju ovaj datum. S druge strane, bila je to i osobna želja; naime, ja sam naime rođen u Njemačkoj, ali sam sa šest godina dosao živjeti u tadašnju Jugoslaviju, jer se moja majka zaljubila i udala na otoku Šipanu pokraj Dubrovnika. Ja sam znači odrastao u bivšoj Jugoslaviji, t.j. Hrvatskoj, bio uredan učenik, nosio štafetu, a doživio sam i rat u Dubrovniku. Kad je stao rat oko Dubrovnika, tek je onaj u Bosni i Hercegovini počeo i ja sam sebi samome često postavljao pitanja - kako i zašto je došlo do toga što se dogodilo. Jedan od načina da nađete neke od odgovora na ta pitanja je da upravo sami pokušate na licu mjesta saznati nešto više.

Početak putovanja - u Tuzli

Radio Forum: Gdje je počelo tvoje putovanje prema Srebrenici?

-U gradu Tuzli, jer je to bio najbliži slobodni grad iz perspektive naroda u Srebrenici koji je bio u apsolutnom okruženju od strane takozvane Vojske Republike Srpske. Tuzla je bio grad u koji su uoči pada Srebrenice mnogi pokušali prebjeći. To je ono što danas zovemo "proboj iz Srebrenice", iako neki sudionici tog proboja koje sam sreo kažu da je to više bila kolona smrti nego nekakav vojnički proboj.

I u još jednom pogledu je Tuzla bitan grad, a to je da su tamo zbrinute na desetke tisuća izbjeglica iz Srebrenice, u prvom redu žene - koje su bile odvojene od očeva, muževa ili sinova. U Tuzli se brzo prepoznalo da su te žene izuzetno traumatizirane, jer su bile pod višegodišnjom blokadom i fizicki su bile potpuno iznemogle, a neizvjesnost sudbine njihovih obitelji ih je dovela i do psihičkog sloma.

U Tuzli sam posjetio udruženje koje se zove "Vive žene", koje do dan danas radi s traumatiziranim ženama. Jedna od djelatnica udruženja je Aida Mustačević-Cipurković, terapeutkinja koja je od početka sudjelovala u tom radu.

Potresna sjećanja

Radio Forum: Kako je dalje nastavljeno tvoje putovanje?

-U biti sam pratio rad udruženja "Vive žene". Oni naime danas redovito posjećuju traumatizirane žene na mjestima gdje žive. Mnoge traumatizirane žene su se naime vratile u mjesta iz kojih su bile prognane. A to je cijelo područje Podrinje, od Zvornika prema Bratuncu znači, pa najzad sve do manjih mjesta kao što su Konjević Polje, selo Kravica i napokon do samih Potočara i naravno Srebrenice. U Konjević Polju, kroz koji protiče potok ili rječica Jadar, sreo sam Safetu Beganović, koja mi je, na primjer, opisala i kako je morala ostaviti svog supruga u Srebrenici, dok je imala malenu bebu od osam mjeseci u naručju. To jedno potresno svjedočantsvo; šest godina je trajalo dok je našla kosti svog muža, u jednoj od masovnih grobnica blizu Zvornika.

Danas Safeta Beganović, zajedno sa svojom sestrom, uzgaja piliće u Konjević polju, a i dalje surađuje sa terapeutkinjama udruzenja "Vive žene" - ali - i to je nešto posebno – i sa jednim udruženjem u selu Kravica, u kojem pretežito žive Srbi.

Radio Forum: Kako izgleda ta suradnja Safete Beganović i udruženja u Kravici?

-Ta inicijativa je u biti krenula od udruženja "Vive žene" iz Tuzle, koja je nekoliko godina održavala paralelne terapeutske grupe za Bošnjakinje i za Srpkinje tog kraja. O toj suradnji mi je ispričala Zdraka Pajić iz Kravica. Zdravka, koja se sada bavi uzgojom malina, kupina i borovnica. Dodala je da pričaju o svim temama, uključujući i bolne teme kao što je bilo napad na selo Kravica na pravoslavni Božić 1993. godine kojom prilikom je ubijeno 49 srpskih stanovnika tog sela. Treba napomenuti da se u razgovorima u tim ženskim grupama ne radi o tome da se izjednače žrtve ili zločini - već je bit da upravo žene pokušaju biti taj često spominjani most u bolju budućnost.

Potočari - nišani, spomenik, imena žrtava...

Radio Forum: To je svakako hvale vrijedan pokušaj da se ostvari nešto kao suživot, ali sigurno nije bilo samo takvih pozitivnih primjera koje si susretao na tvom putovanju u Srebrenicu.

-Naravno. Sljedeća moja destinacija su bili Potočari, a to je jedno tako sablasno mjesto da vam teško pada misliti na išta drugo nego na te grozote koje su se tu dogodile. Memorijalni centar je mjesto koje vam svakako ostaje u sjećanju ako ste ikada tamo bili: na tisuće i tisuće nišana, dakle muslimanskih nadgrobnih spomenika, onda naizgled bezbroj imena žrtava uklesanih u ogromni spomenik od metala... Međutim, ono sto je najsablasnije je da oni hangari, t.j. hale prijašnje tvornice akumulatora u kojem su bile smještene žrtve tog genocida i dan danas stoje tu, bez nekih posebnih oznaka da je riječ o mjestu zločina.

Radio Forum: A Srebrenica, koji je dojam na tebe ostavila?

-Jedno čudno mjesto: čini vam se da ga znate sa svih onih televizijskih izvještaja tokom rata i kasnije. A opet, kad ste u samoj Srebrenici čudite se koliko je to u biti maleno mjesto. Dvije male ulice koje vode ka nekakvom centralnom trgu, džamija nekih 200 metara nadohvat srpske pravoslavne crkve. Pored njih jedan devastirani hotel - Domavija, u kojem su se prije rata dolazili liječiti radnici i građani iz cijele Jugoslavije, jer je to bila poznata banja. U gradu danas opet žive i Srbi i Bošnjaci, ali doista je teško reći da u tom gradu postoji nešto kao suživot. Prije bi se moglo reći - život jednih pored drugih. Ipak, svi oni nažalost imaju nešto zajedničko, a to je da grad kao takav ima jako malo perspektive, pogotovo što se zaposlenja mladih tiče.

Nada u bolji suživot

Ipak, u Srebrenici sam naišao ne nešto što predstavlja, kako bi se reklo - onaj maleni tračak nade za neku bolju budućnost - a to je dječji zbor Superar. To je nešto posebno, jer se radi o mješovitom zboru u kojem su djeca iz bošnjačkih i iz srpskih obitelji iz Srebrenice i okolnih sela i mjesta. Zbor je inače financiran od strane jedne austrijske udruge "Bauern helfen Bauern" - "Zemljoradnici pomažu zemljoradnicima", imaju svoju jako lijepu zgradu u centru grada iz koje se ulicama takoreći ori njihova pjesma.

Izmedju dvije probe sam razgovarao s mladim članovima zbora, s 14-godišnjom Dajanom Lazarević iz Skelana, koja je čak 40 kilometara udaljena od same Srebrenice, ali je to ne sprječava da redovito dođe na probe, a uz nju je bio i 13-godišnji Haris Mujić. Njima je zbor, kažu, dao mnogo toga, nedavno su prilikom posjete Pape Sarajevu čak i pred njim pjevali, ali ono što je najvažnije je, kako ističu, međusobno druženje. Evo, moram osobno priznati da sam se u tom trenu malo i naježio, da se tako izrazim, ali više u smislu da nisam očekivao da ću na takvom mjestu ipak naići na nešto što ulijeva barem malo nade da će ljudi tih krajeva uspjeti naći jedan način suživota, bez obzira na to da se genocid ne smije niti zaboraviti niti prešutjeti, nego, eto, kako mi je rekla jedna Srebreničanka – “valja živjeti s time”.