Od Pule do Motovuna : Istra - filmski epicentar Hrvatske

Filmski festival u Motovunu (Fotostrecke 1)

• Fotostrecke 1: zurück zu Bild 1 von 2 <
• Bild 2/2
• Fotostrecke 1: vor zu Bild 1 von 2 >

I Pula i Motovun do danas manje ili više nalaze svoju publiku. Oni se vremenski i prostorno nadovezuju, a ponekad i jedno drugom stanu na žulj: Pula je primjerice ove godine proglašavala pobjednike isto veče kad je Motovun otvarao festival. Međutim ta dva filmska festivala se po svemu drugome: konceptu, viziji, veličini, starosti, kontekstu veoma razlikuju.

Motovun

Motovun je mlađi, svojeglaviji kolega s puno duše i malo para. Bio je i ostao mala filmska bajka, smještena na čarobnom istarskom brdu, 277 metara iznad realnosti koja svake godine okuplja svitu filmofila, željnih neobičnih filmova i divljih tuluma. Pet dana ludosti i onda dodela nagrade „Propeler Motovuna“ za najbolji film „Wakhan front“, debitanta Clementa Cogitore za francusko-belgijsku produkciju. To je ratni film o francuskim vojnicima u Afganistanu, njihovoj vjeri, čestitosti i potrazi za istinom, za koji bi se još moglo čuti. Nagrađen je i kratki animinirani film “Život s Hermanom H. Rott“, Chintis Lundgren estonsko-hrvatsko-danske produkcije. Motovun je ove godine s 18 godina postao punoljetan, ali se još uvijek ponaša kao Petar Pan, tj. odbija odrasti, i to s razlogom, kako naglašava i Igor Mirković suosnivač i direktor Festivala.

Pula

Pula je kažu još uvijek nacionalna manifestacija, izravno finansirana od Ministrastva kulture. Tu je i danas nezaobilazni crveni tepih, himna, politička elita, vatromet i porculansko posuđe, iz kojeg se ponekad uz sir i pršut servira i kavijar...Pulski filmski festival je ove godine navršio 62 godine. To je vremešna dama, kojoj njena ljepša prošlost i danas visi o vratu i smeta uhvatiti korak s vremenom. Pula se već godinama traži. Od početka 90-ih, od raspada Jugoslavije, Pulski filmski festival mijenja koncepte, programe, selektore, vizije, ali čitavo vrijeme zadržava nacionalni hrvatski predznak, i kao takav uspijeva prikazati tek šest- sedam domaćih filmskih ostvarenja godišnje, od kojih u sjećanju ostane tek jedan do dva, ili nijedan.

Zlatna Arena

Ove godine se Pula trznula: prezentirala se sjajnim filmovima! Sve koprodukcije, s susjedima, da li većinske ili manjinske. Kvalitet je publika odmah nagradila, tražila se karta više, a Arena je tri večeri bila dupke puna! Nesumnjivi „krivac“ je svakako „Zvizdan“, Dalibora Matanića, koji je izravno iz Kana stigao u Pulu da pokupi čak šest zlatnih „Arena“. Pula je jako velikodušna: osim domaćim filmovima, dodijeljuje nagrade i susjedima, prijateljima kao i međunarodnim produkcijama i to u nekoliko kategorija. A tu je i Zlatna Arena Publike, koju je ove godine s najvećom ocijenom u povijesti Pule 4,85 osvojio film „Bićemo prvaci svijeta“ Darka Bajića, a za hrvatsku manjinsku koprodukciju dobio je film „Ničije dijete“ – Vuka Ršumovića. Film „Takva su pravila“ Ognjena Sviličića prikazan u Veneciji, pretrpio je, kažu neki „kolateralnu štetu“ zbog „Zvidana“ uspijevajući u Puli pokupiti samo dvije nagrade: za scenarij i glavnu mušku ulogu, koja je pripala sjajnom Emiru Hadžihafizbegoviću.