Branko Višak: Umirovljenik koji je gradio industrijska postrojenja

Bild 1 vergrößern +

Nakon dugih godina rada, Branko Višak sada može uživati u mirovini... (Fotostrecke 1)

• Fotostrecke 1: zurück zu Bild 2 von 2 <
• Bild 1/2
• Fotostrecke 1: vor zu Bild 2 von 2 >

Branko Višak je velik dio svoga života proveo na gradilištima. Sada je u mirovini i sa suprugom Nadom živi u Wiesbadenu. Rođen je u malom selu Trema, kod Križevaca, 1947. godine. Strojobravarski zanat je završio u Zagrebu i zaposlio se kao monter u zagrebačkom poduzeću „Braća Kavurić“. Poduzeće je montažerske poslove dobivalo i u Njemačkoj, ali radilo i po čitavoj Jugoslaviji, a s njim i tada još mladi majstor Višak: „Radio sam u Križevcima, u Zagrebu, po čitavoj Jugoslaviji. To je onda bio normalno, u Srbiji, Makedoniji, Bosni... I u Njemačku sam došao s „Braćom Kavurić“, s tim da sam 1969. godine najprije došao u Köln. Radili smo na termoelektranama po čitavoj Njemačkoj.“

S njemačkim, napominje Branko Višak, nije imao posebnih teškoća: „Mi smo učili u osnovnoj školi njemački jezik četiri godine, a u ondašnjem našem zanatu, profesiji, svi su se alati zvali njemački, tako da s tim nisam imao problema.“

Najveća želja

Prema ugovoru s poduzećem „Braća Kavurić“, Branko Višak je u Njemačkoj trebao ostati dvije godine, ali stjecajem okolnosti radni ugovor je prijevremeno raskinut pa prelazi kod njemačkih poslodavaca: „Tu sam promjenio par firmi tako da sam uvijek gledao da se povučem malo bliže, ovamo, prema jugu, jer je bilo bliže doći doma.“

U to vrijeme se i žarko želio vratiti kući i otvoriti obrt: „Moja najveća želja je bila da skupim malo novaca, napravim kućicu i radionicu da bih radio sam i bio svoj vlastiti šef. Imao sam dolje plaću pet puta veću od normalnog radnika. Nisam otišao zbog novaca nego da ostvarim tu moju želju, ali nije se nikad ostvarila.“

Želja se nije ostvarila, jer život je krenuo drugim tokom: Branko Višak se zapošljava u jednoj vrlo solidnoj firmi pokraj Wiesbadena, seli u taj grad, upoznaje buduću suprugu i ženi se. Sve je to bilo 1971. godine. Majstor Višak, tada već kao grupovođa montera, i dalje odlazi „na teren“, dijelom i izvan Njemačke: „Nema mjesta u kojem nisam bio, recimo, Rehrgebiet je tada bio poznat po teškoj industriji: Duisburg, čeličana Mannesmanna ili Thysen Kruppa... Bio sam u Rotterdamu. Tu smo radili pročistač plina. Bio sam u Anderlechtu. Isto smo tu gradili – Nijemci ga zovu Gaswäsche – ali nije pročistač nego postrojenje za „pranje“ plinova... Ja sam toliko radio da to nije bilo normalno. To je bilo nekad po 16 sati dnevno, jer kad sam dobio dokumentaciju za gradilište, već se znalo točni dan kad se mora završiti.“

Hessen umjesto Hrvatske

Novi dom tada mlade obitelji Višak postaje i ostaje glavni grad Hessena. Tu, u Wiesbadenu, rađaju se kćeri blizanke, a supružnici tu počinju graditi i kuću. Radi, kako kaže, praktičnih razloga Branko Višak uzima i njemačko državljanstvo: „Imam njemačko državljanstvo, ali sam ostao u srcu Hrvat, iako su moji pradjed i prabaka bili Nijemci. Oni su bili aus Böhmen - iz Böhmena. Došli iz Austrougarske kad je nastao onaj vakuum, kad su se Turci povukli. I oni su poslije stradali od partizana.“

Branko i Nada Višak u novu kuću useljavaju 1978. godine, u njoj i danas žive, a drugu podižu u Puli i u nju često i sada odlaze. U međuvremenu, kćeri su odrasle, završile studije, imaju svoj posao: „Jedna se oženila pred nešto više od godinu dana i ima malog sinčića. Druga još nije oženjena, ali to nije neki baksuz. Počela je raditi kod televizije, bila je kod RTL-a...“

Vremena dovoljno ni u mirovini

Nakon 45 godina staža Branko Višak odlazi u mirovinu, ali ni u njoj ne miruje. Sa suprugom Nadom čuva unuka, angažira se u Hrvatskoj kulturnoj zajednici Wiesbaden, redovito ide na kuglanje, a i u kući uvijek ima nekog posla. Ako nađe vremena, kaže, volio bi srediti svoju foto-dokumentaciju – filmove i fotografije - snimljene na brojnim radilištima: „Spremam se digitalizirati svoje fotografije jer sam bio zadužen da se na radilištu snima. Ja se nadam da ću to uspjeti, ali teško je naći vremena.“

Što se života tiče, Branko Višak kaže da nikada nije požalio što je ostao u Njemačkoj i zaključuje: „Ja sam potpuno zadovoljan, jer kolege koje su ostale dolje i dan-danas imaju problema.“