Šokantno saznanje: Turisti obavješteniji od mladih Sarajlija!

Bild 1 vergrößern +

Mladi sve manje znaju o povjesnim znamenitostima i događajima - Na slici: stari dio Sarajeva

Još otkad je čuveni Isa-beg Ishaković, plemić, vojskovođa i upravnik, polovinom 15. vijeka zakopao temelje Sarajeva, u genima njegovih stanovnika živi neizostavna crta gordosti, ponosa, a ponekad i oholosti što se mogu nazvati Sarajlijama. I oni rođeni u njemu, ali i oni koje je život odnekud donio da se u njegovim mahalama bore za golo preživljavanje, naučili su da se razmeću pred drugima i da se diskretno guraju u tradiciju, istoriju, legende i predanja o Sarajevu. Čak i oni koji nikad ništa nisu stvorili, osjećali su se dijelom tog kolektivnog bića, kiteći se tuđim perjem i razmećući se tuđim zaslugama. Ali svi oni, u svakom vremenu, znali su sve o znamenitostima i legendama i duši grada i njegovih stanovnika, koje je svojevremeno tako čudesno opisao čuveni glumac Josip Pejaković: “Nema na svijetu nijednoga grada u kome se tako sve slaže, a sve je u sukobu. I ako bolje oslušneš, čuješ – broje pare sarajevski trgovci: tri meni, jedan tebi, jedan njemu, a državi jok... tri meni, jedan tebi dva njemu, a državi jok... Jer samo u Sarajevu nema sukoba. Tamo se i murija i lopovi slažu. Samo u Rajvosa važi ona naša stara bosanska – samo pošteno, pa ko koga prevari.”

Neko novo vrijeme

Pronesoše tako slavu Sarajeva pisci, pjesnici, režiseri, muzičari, sportisti, naučnici... i ne sanjajući kako će doći vrijeme kad će se rađati i stasavati mlade generacije koje će se utopiti u sasvim drugačija mjerila vrijednosti, oskudna i tužno siromašna. Dvadeset godina poslije rata zapanjeni profesori i pedagozi spoznali su da ogroman broj djece u Sarajevu nema pojma šta su Morića Han i Svrzina kuća, gdje je Bijela Tabija, šta to ima na Vracama, nikad nisu čuli da je Bistrikom nekad prolazila čuvena uskotračna pruga, da je tamo neka Bosna nekad bila košarkaški prvak Evrope, ne znaju ko su Šiba Krvavac, Duško Trifunović i Vlado Dijak. Njihova svijest ne dopire dalje od markirane odjeće, prodavnica sa zvučnim imenima i bjelosvjetskih kvazizvijezda u raznim trećerazrednim emisijama na kablovskim televizijama, žali se Sarajlija Goran Mikulić, sin čuvenog sarajevskog slikara Marija Mikulića: “Ja imam dvoje unuka. Oni ne znaju ni gdje je Arap-mahala, ni gdje je bob staza, što je novijeg datuma... niti znaju šta je Alifakovac. Možete zamisliti šta će se znati za nekih trideset godina. Ja mislim da će se samo znati za Al -Shidi (prodajni centar) i ovako neke glupe zgrade.”

Turisti o gradu znaju više od mladih Sarajlija

Sarajevo tako živi u svojevrsnom apsurdu – oni koji dolaze da ga posjete, bilo kao turisti ili nekim drugim povodom, o njemu znaju mogo više nego generacije mladih koje odrastaju na njegovim ulicama. Neki će reći da je uzrok rat i promjena strukture stanovništva, ali teško će odbraniti tu teoriju kad na svakom koraku mogu pronaći mlade ljude iz treće ili četvrte generacije sarajevskih porodica koji bez imalo stida ili nelagode ne znaju ništa o znamenitostima svog grada. Zato mnogi, među kojima je i književnik Željko Ivanković, pokušavaju odgovoriti na dilemu šta je Sarajevo danas. “Sarajevo je danas, bojim se, previše grad betona, grad tržnih centara. Bojim se da je ovaj grad izgubio duh i šarm i da se ovaj grad tek traži, što naravno nije ništa neobično. Gradovi doživljavaju uspone i padove. Siguran sam da će ovaj grad u dogledno vrijeme ponovo imati svoj duh i šarm. Kad kažem duh i šarm mislim prije svega na ljude, jer grad gradom čine ljudi.”

Gašenje kulture sjećanja

Optimizam i nada profesora Ivankovića, čovjeka od knjige, izrečeni na jednom od rijetkih predstavljanja književnih edicija o istoriji, tradiciji i kulturi Sarajeva, zvuči nekako neuvjerljivo kad se sudari sa stvarnošću – ne možeš se knjigom boriti protiv neznanja kad ogroman broj današnjih mladih uopšte ne čita. Umjesto kulture sjećanja, Sarajevo polako tone u kulturu neznanja i nezainteresovanosti, u kojoj tiho nestaju sve one stvarne i mahalski preuveličane znamenitosti, koje su njegove stanovnike činile ponosnim što su Sarajlije.