Četiri decenije Bijelog dugmeta : Goran Bregović - balkanska muzička ikona

Bild 1 vergrößern +

Goran Bregović i Vojkan Ristić

Brojni su putokazi trajanja i iskustava u muzičkoj industriji Evrope kojoj pripada rođeni Sarajlija Goran Bregović, a koji na sebi svojstven način stalno postavlja nove standarde, izaziva šokove, suze i oduševljenjee publike.

Sa Goranom Bregovićem je ekskluzivni razgovor za Radio Forum, prilikom koncerta u Vranju, napravio naš dopisnik Vojkan Ristić. Intervju objavljujemo u tri dela, a u toj radijskoj životnoj ispovesti Bregović pored ostalog govori o Bijelom dugmetu, o tome šta je ostalo kao provokacija ili inspiracija, o tome kako "nismo umeli da slušamo pjesmu pa smo slušali oluju", kao i o iskustvu autorskog pečata koje poseduje.

Svestrani muzičar je, pored ostalog, za Radio Forum rekao: “Nekako su me podsjetili na 40 godina Bijelog dugmeta. Onda sam pomislio - nije to ni tako malo. Nemate osjećaj da je Bijelo dugme preminulo, pa ga treba podgrejavati. Ipak je to nešto živo. A onda mi je bilo glupo da se i ja odnosim kao prema nečem preminulom. Dugme se menjalo uvjek. Osim toga, za tih četrdeset godina sve se promjenilo. Promenila se država, promenili se ljudi. Nemoguće da je Dugme ostalo isto. Onda sam krenuo od toga da kako bi bilo Bijelo dugme danas, ovako kako ja sviram. Jer, ja sve manje uživam u sviranju električnih gitara, a sve više volim trube. Meni su trenutno električne gitare slabe u odnosu na trube. Meni je sada to prirodan ambijent za ono što sam pisao nekad, puno prirodniji nego sam ambijent muzike sa električnim gitarama.“

O životu, koncertima i zajedničkim pjesmama

O životu Bregović je ipričao: „I ja sam imao tu nesreću da se svim Sarajlijama život djeli na život prije rata i poslije rata, ali i da sam u toj nesreći morao da počnem dva puta. Znam da sam morao da počnem još jednom iz početka, tako da imam drugu karijeru koja je opet počela iz početka. Ali, kad se sjetim tog perioda, ima tu solidno napisanih pjesama.“

Naravno, podsetio je Brega i na mnoge koncerte: “Mi smo se pre par godina sastali i Bijelo duge je sviralo ta tri koncerta u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Ja sam na taj prvi koncert došao iz Seula, tako da sam nekoliko aerodroma promjenio dok sam stigao do Sarajeva. Na svim aerodromima su bili ljudi koji su putovali na te naše koncerte. Nekako sam imao utisak da su svi imali potrebu da na tim koncertima budu zajedno. Ne kao Srbi, Muslimani, Hrvati. Nego da budemo zajedno. Da pjevamo zajedno. Jer nakon strašnog rata ispostavilo se da imamo još neke jake pjesme koje pjevamo zajedno. Meni je bilo drago da sam ja neke od njih napisao. I od svega je možda važno da imamo pjesme koje možemo zajedno da pevamo. A ovo ostalo su stvari koje odlaze u istoriju. Ono što nam ostaje, kao neki osjećaj sa kojim živimo i umrećemo, to je taj osjećaj da imamo neku zajedničku pjesmu.“