Izbjeglice sa Zapadnog Balkana: Jedna izbjeglička priča

Bild 1 vergrößern +

Obitelj Stanković-Medveđ

Berlinska opština Alt-Moabit i široka, glasna ulica istog naziva. Direktno na njoj neugledna, pomalo zapuštena građevina, izbjeglički dom, „hajm“, kako izbjeglice kažu. Na ulazu stoji natpis „Herzlich willkommen“. Dobrodošlom se zbilja ovdje osjeća porodica Zdenke Medveđ i Radeta Stankovića, sa njihovo četvoro djece, Dragutinom, Jovanom, Ivanom i Dajanom. Rade Rom, a Zdenka ni sama ne zna šta je. Ima, kaze u venama svega, srpske, hrvatske čak i mađarske krvi, nikad se time nije bavila, rođena u Jugoslaviji, pasoši srpski.

Opelom do Berlina

U Berlin su došli prije nešto više od godinu dana, uz pomoć jednog krijumčara izbjeglicama, koji ih je za novac prošvercovao preko granice, priča Rade. „Hvala mu opet, Opel Zafira sa sedam sedišta, putovali smo dva dana. Na granici nam tražili pasoše, pitali kuda idemo, udarali nam pečate, tako i preko srpske i mađarske granice, bez problema, iako je auto bio sa srpskim tablicama.“ Po dolasku u Berlin procedura za podnošenje zahtjeva za azil, nakon toga smještaj u dom. Na početku dozvola boravka od mjesec dana, poslednji put Duldung na šest mjeseci. A u domu toalet i kuhinja zajednički, šestoročlana familija živi u jednoj sobi, punoj, prije svega, kreveta. Majka Zdenka je uprkos tome, presretna: „Ja se ovako nigde nisam osećala. Osećam se slobodno, sve volim sa svima se družimo, imamo krov nad glavom i kruha, neopisivo kako se je ovde dobro.“ Kako i ne bi, u poređenju sa onim što su ona, njen nevjenčani suprug Rade i njihovo četvoro djece, ostavili iza sebe u Loznici.

Emigracija zbog neimaštine i diskriminacije

Nemaština ih je, prevashodno, priča Zdenka, dovela ovdje, no i diskriminacija koju su, pričaju, kao romska porodica, osjećali na svakom koraku. „U školi razdvajanja, djeca se sklanjaju, viču Ciganštine, iako se trudimo da djeca budu čista i uredna, ali je sve drugačije. Djeca mi se povlačila u stranu. Dragutin je završio osnovnu školu, ali je tek sad naučio da malo čita i piše. On ja radio u školi, čistio snijeg zimi. Onda se razbolio, dobio epilepsiju.“ 17-godišnji Dragutin se stidljivo sakriva u ćošak sobe, njegova 15-godišnja sestra Jovana, potvrđuje majčine riječi: „Bilo je malo neugodno, zvali su me Ciganka, ja sam se počela odvajati od njih, ovdje je bolje zasada. “

Jovana i njene sestre Ivana i Dajana pohađaju školu sa drugom izbjegličkom djecom, dobre su učenice, 11-godišnja Ivana ponosno pokazuje svjedočanstvo, matematika dvojka, jednako kao i njemački. Druže se sa drugim djevojčicama, u školi i u domu. „Imam puno drugarica, Jedna Kineskinja mi je najbolja prijateljica(smije se) i jedna djevojčica iz Srbije“ U dom redovno dolaze, pričaju, njihove mentorice Štefani i Anton, dvije mlade Njemice, koje se dobrovoljno angažuju za izbjeglice, vode ih tokom vikenda na plivanje, u kino ili u obližnji park.

Budućnost upitna

Sve ovo, međutim, priilikom iduće posjete službi za pitanja stranaca, može izgledati drugačije. Jer, iako mnoge organizacije za zaštitu ljudskih prava redovno upozoravaju njemačku vladu da Romi trpe diskrimimaciju, to u Njemačkoj nije relevantan razlog za dobijanje prava ostanka. Tražitelji azila sa zapadnog Balkana se ovdje smatraju skoro isključivo ekonomskim izbjeglicama i njihovi zahtjevi se skoro stopostotno odbijaju. Njih će savezna vlada ubuduće još brže vraćati kući, kako bi se više mogla posvetiti boljem zbrinjavanju ratnih izbjeglica, najvise onih iz Sirije. I porodici iz Loznice, Radetu Stankoviću i Zdenki Medveđ, je već više puta rečeno da su šanse za ostanak minimalne. Djeca su na pomen povratka očajna, Zdenka krišom briše suze i šapće da joj je djece najviše žao, što ona neće dobiti šansu da od svojih života naprave više od onoga što su im napravili roditelji te rezignirano zaključuje: „Propali smo skroz, mi znamo da se moramo vratiti, ali šta je tu je."