Visokoškolsko obrazovanje u BiH: Fabrikovanje nepotrebnih kadrova

Bild 1 vergrößern +

Ekonomski fakultet u Sarajevu

Uprkos tome, univerziteti već godinama ne mijenjaju svoje upisne kvote, upisujući studente prema svojim, a ne prema stvarnim potrebama u Bosni i Hercegovini. Na berzi rada dominiraju ekonomisti, pravnici, novinari, psiholozi... kadrovi koji se ni za stotinu godina ne bi mogli zaposliti na mjestima za koja su se školovali, žali se jedna dojučerašnja sarajevska studentica, koja kaže da njeno ime nije važno jer je samo jedna u armiji visokoobrazovanih ljudi izgubljenih u tranziciji: “Gotovo ništa ne motiviše. Kad završiš fakultet, diplomiraš, prvi si na birou i to je sve što imam od toga.”

Haotičan visokoobrazovni sistem, razdijeljen na entitete i kantone, sa mnoštvom javnih i privatnih fakulteta, pretvorio je ovaj nivo obrazovanja u svojevrstan biznis. Fakulteti se trude da upišu što više studenata jer se obrazovanje plaća direktno njima, a kako mnogi studenti nakon sticanja diplome ne mogu naći posao, nastavljaju još skuplje postdiplomske studije, nadajući se da bi bar tako mogli doći do radnog mjesta. Tako će Bosna i Hercegovina za koju godinu postati zemlja magistara i doktora bez budućnosti. Hiperprodukcija nepotrebnih kadrova rezultat je sasvim pogrešnog shvatanja visokoobrazovnog sistema u institucijama, kaže sarajevski univerzitetski profesor Damir Marjanović: “Malo realnosti nam treba zato što fakulteti i univerziteti nisu socijalne ustanove, gdje studenti treba da idu samo da ne bi bili na ulicama ili da bi nastavili neko školovanje za koje ne znaju da li će im uopće trebati poslije.”

Zbog ovakvog stanja znatan broj profesora i predstavnici udruženja studenata pokrenuli su inicijativu za promjenu upisnih kvota prije septembarskog upisa novih studenata, ali i za kreiranje nove obrazovne politike u zemlji, koja bi pratila realne potrebe na tržištu rada. Pod tim se podrazumijeva stvaranje nove upisne politike i stimulisanje studiranja na prirodnim i tehničkim fakultetima u skladu s potrebama u privredi, pojašnjava ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Dane Malešević: “Ono što prvenstveno treba uraditi to je da se donese kvalifikacijski okvir i da oni koji studiraju bilo gdje dobijaju ista prepoznatljiva znanja koja će onda privrednici moći da prepoznaju i takve da zapošljavaju. U svakom slučaju, mi moramo ići prema privredi.”

Uzroke ogromnog nesrazmjera potreba tržišta i upisne politike pojedini stručnjaci traže i u takozvanoj bolonjskoj reformi visokoobrazovnog sistema. Bosna i Hercegovina je prije nešto više od deset godina prihvatila ovaj način studiranja, ali on je pokazao brojne slabosti. Profesori su se pretvorili u administrativce zbog obaveze da pišu razne izvještaje i statističke podatke, a studenti umjesto istinskog usavršavanja pišu čudne forme seminarskih i diplomskih radova u kojima se, kako kažu, mnogo više cijeni prepisivanje citata iz raznih knjiga, nego znanje samih studenata. Univerzitetski profesor iz Tuzle Enes Osmančević ne tvrdi da je to rezultat bolonjskog procesa, ali slaže se da je visoko obrazovanje, umjesto mobilnosti i širine koja se očekivala od “Bolonje”, spalo na vrlo niske grane: “Ono što je osnova univerziteta, a to je naučno-istraživački rad, on je gotovo u potpunosti zamro. Mi danas imamo na djelu srednjoškolizaciju univerziteta, univerziteta koji nije mjesto slobode i kritičke misli, već je jednostavno mjesto za gradnju političkih karijera.”

Zbog velikih dilema oko bolonjskog sistema obrazovanja, veliku pažnju u cijelom regionu, pa tako i u Bosni i Hercegovini, izazvala je vijest da univerziteti u Hrvatskoj masovno odustaju od tog sistema školovanja. Međutim, ispostavilo da to nije odustajanje od bolonjskog procesa, nego uvođenje integrisanog petogodišnjeg studija umjesto sadašnjeg razdvojenog dodiplomskog i postdiplomskog studija poznatog kao “4 plus 1” i “3 plus 2”. U svakom slučaju, bosanskohercegovačke vlasti moraju promijeniti sadašnji model visokog obrazovanja, čiji rezultati su i u najboljem slučaju - kad ti mladi ljudi nekako i dođu do posla, putem stranke ili nekog drugog vida korupcije – samo multipliciranje birokratije u ionako ekstremno birokratizovanoj zemlji.