Arsen Dedić: Alfa i omega šansone na Balkanu

Bild 1 vergrößern +

Arsen Dedić u dokumentarno-biografskom filmu „Moj zanat“ Mladena Matičevića iz 2014. godine

Otišao je ovjenčan nebrojenim nagradama i kao skladatelj – jedan od utemeljitelja domaće šansone, zatim kao pjevač s mason festivalskih nastupa, solističkih recitala i koncerata, pa i kao pisac poezije, proze, knjiga za djecu, a za sobom je, kao najupečatljivije radove, ostavio 30-ak autorskih albuma, ponajprije pjesama, od kojih su mnoge prerasle u evergreene, te glazbe za televizijske emisije, film i teatar, među kojima je i muzika za balet. Kako je Arsen bio još od ranih 60-ih prošlog stoljeća iznimno popularan i znatno šire od prostora bivše Jugoslavije – prisno je surađivao i prijateljevao s talijanskim šansonijerskim velikanima Sergiom Endrigom i Ginom Paolijem, te francuskim Jacquesom Brelom, njegova smrt je polučila izraze sućuti sa svih strana, no, prema njegovj želji će se pokop obaviti u krugu najbliže obitelji.

Pri spomenu imena Arsena Dedića, samonameće se misao, kako je riječ o toliko svestranom umjetniku da su svi mogući epiteti vezani uz njegovo ime – nedostatni. Rođen je ljeti 1938. u Šibeniku, i već sa 17 godina je profesionalno svirao drugu flautu u tamošnjoj, tada vrlo popularnoj gradskoj operetnoj kući, a prvijenac mu je bila „Grofica Marica“, o čemu je svojedobno izjavio:“Da, to su bila sjajna vremena i to su velike obaveze. Ljudi koji znaju šta je glazba, oni znaju da je svirati u operi ili opereti nije velika razlika. Ponekad je čak i zahtjevnije u opereti. A od 57. sam u Zagrebu, a radim stalno. Šta ću radit, dok mi bog da zdravlja...“

Još prije uspješne operacije jetre u Italiji prije više godina, nakon čega je – iako tada već u 7. životnom desetljeću, Arsen Dedić postao, gotovo nevjerojatno, ali istinito – još produktivniji nego dotad, imao je namjeru, zajedno sa svojim prijateljem, također Šibenčanom, redateljem Matom Reljom, kojemu je skladao glazbu za dječji film „Vlak u snijegu“, zabilježiti sve napravljeno. Naime, na upit da li uopće ima ikakvu evidenciju koliko je toga u karijeri stvorio, Arsen se često naša o u neprilici i bio prisiljen odgovoriti ovako: „Pa da budem iskren – nemam baš! On mene stalno nagovara pošto ima više vremena od mene, kaže, daj sjedimo se i napravimo spisak svega toga što si učinio, ako je to uopće moguće, pa da to ostavimo šibenskom Muzeju, pa neka stoji u jednoj ladici. I tako prolazi jedna godina, dvije godine, tri godine, četri, a Mate i ja nikako da se sjednemo, jer mi se već dešava da kaće, pa to si ti napisao, ja ne raspoznajem...“

Može ga se potpuno razumjeti kad se radi o tisućama i tisućama nota i stihova, proisteklih iz njegovog muzičarsko-spisateljskog pera: od njemu najdražih suradnji ili angažmana vezanih za mali ekran – za TV-dramu “Mediteranska klima” iz 1966., te vrlo popularne televizijske serije “U Registraturi.” Arsen je volio citirati svog omiljenog skladatelja filmske glazbe, Madžara Miklosza Roszu, koji je ustvrdio, kako je muzika „ona mala crvena lampica, koja iza ekrana grije priču.“ 1968. se Arsen ogledao i kao filmski glumac, ali samo u epizodnoj ulozi u melodrami “Višnja na Tašmajdanu”. Bespredmetno bi bilo, dakle, u jednom radijskom portretu ovog umjetnika čak i pokušati nabrojiti sve što je napravio tijekom umjetničke karijere, a što je materijal tek za podeblju monografiju. Stoga preskačemo višedesetljetno razdoblje, sve do rekonvalescentnog perioda, nakon uspješne operacije u Padovi, kad objavljuje knjižicu „Dječje oči“, s pripadnim CD-om na kojemu je otisnuto 12 pjesmica, namijenjeno prvenstveno djeci, ali, kako reče i svima, koji su sačuvali u sebi dio djetinjatosti.

Arsen Dedić po povratku iz bolnice u Italiji radi punom parom: prihvaća gotovo sve pozive za koncerte pod geslom «Nastupam za medikamente», samoironično aludirajući na količinu i skupoću lijekova, koji prate, kako veli, njegovu ne izliječenost, već zaliječenost. Objavljuje svoj – ustvrdio je – najzreliji kantautorski album, cd “Na zlu putu”.

„Svaka numera na tom cd-u je jedna noveleta, priča o ljubavi, prijateljstvu, braku, očinstvu – uopće jedan egzistencijalni iskaz, onako, kako je to pjevala Juliette Greco, ili u Sartreovskom fonu – upitnost samoga sebe i vlastitog okoliša, ciljana životna priča“, pojasnio je zaključno Arsen Dedić, alfa i omega našeg, nekad zajedničkog, ne samo muzičko-literarnog, podneblja.