Mara Jelica: Šahovska majstorica i trenerica za djecu i sve koji vole šah
Nebojša Manojlović
Mara Jelica se iz bosanskohercegovačkog gradića Jajca - preko Zagreba, Slovenije, Beča i Bavarske - doselila u Dortmund, gdje radi kao šahovska trenerica u vrtićima, školama, u matičnom lokalnom klubu, te privatno.
-
Bild 1 vergrößern
+
Mara Jelica
Međunarodna šahovska majstorica, Mara Jelica – sada majka dvojice sinova i 14-godišnje kćerke, koja kreće, uz razne tinejdžerske preokupacije, te marljivo učenje glasovira i maminim šahovskim stopama – naučila je tû drevnu igru u dobi od 10 godina, u rodnom Jajcu, u Bosni. Pri tomu su joj pomogli otac i dvojica starije braće, baš kao i višestrukoj prvakinji Hrvatske, Borki Frančišković, s kojom Mara i prijateljuje i izmjenjuje se na prvim pločama u ženskoj hrvatskoj šahovskoj reprezenatciji.
No, kako su se zahuktali znanje i ljubav prema šahu? Mara Jelica o tome priča: „Vrlo brzo sam napredovala, s obzirom da su trebali u šahovskom klubu „Jajce“ jednu žensku ploču i nisu znali kog će i onda su rekli „Zašto ne bi Mara igrala?“ i onda sam, naravno, morala brzo neke stvari naučiti da bi uopće igrala i tak' je to počelo... za dvije-tri godine sam tol'ko napredovala da sam čak na „Omladinskom Prvenstvu Jajca“ bila prva između svih dečkiiii...“, da bi brzo nadograđivala taj uspjeh sa sve većima i zvučnijima: „Igrala sam onda tâ prvenstva Bosne i Hercegovine i bila sam 1. na pionirskom, omladinskom, pa čak sa 15 godina sam bila seniorska prvakinja Bosne i Hercegovine, sa 17 godina sam bila prvakinja bivše Jugoslavije, omladinska, to je bilo ’91., sa dva boda prednosti ispred druge; u to vrijeme sam bila druga omladinka u bivšoj Jugoslaviji – najbolja je bila Nataša Bojković iz Srbije i ja sam bila druga.”
Rat zaustavio karijeru
Maru – tada poznatu pod djevojačkim prezimenom Djeno – ratne okolnosti su zaustavile u najvećem zaletu i usponu karijere, pa se više nije niti vraćala u zavičaj: „Igrali smo Prvenstvo bivše Jugoslavije u Novom Sadu – tad je to počelo u četvrtom mjesecu u Sarajevu i onda smo otišle u Sloveniju – Dijana Dengler, bivša Gašo, Vesna Mišanović i ja i onda je mama rekla: „Pa bolje se nemoj vraćati dok se tâ situacija ne sredi“ i to je dosta dugo trajalo.“
Nakon 20-ak dana provedenih u Sloveniji, Mara je otišla na dva mjeseca u Beč kod strica, a zatim se doselila u Zagreb, gdje je stanovala pretežito kod kolega-šahista. '96. pristupa državnoj šahovskoj vrsti, tek što je osvojila Naslov Internacionalne Majstorice. Nekoliko godina potom, osvaja i pojedinačno prvenstvo Hrvatske, te je proglašena najboljom igračicom godine. Najčešće igra u reprezentaciji iz taktičkih razloga na trećoj tabli po jačini, dakle, onoj, kojoj je glavna zadaća priklupljanje najvećeg broja bodova na turnirima, a odigrala ih je bezbroj: „Igrala sam puno Olimpijada – na primjer dvijetisućeidruge na Bledu sam imala 7 i po iz 11, samo prvu partiju sam izgubila protiv Rusije, u Novom Sadu sam imala petipo iz 8, što mi je pol boda falilo za medalju, u Grčkoj isto, u Porto Karas – nije mi falilo pol boda, nego se gled'o rejting performans, ali rezultati su bili odlični.“
Nastup na deset Olimpijada
Mara je – osim na europskim prvenstvima – nastupila za bosanskohercegovačku reprezentaciju na dvije šahovske Olimpijade, a za hrvatsku na 8, što znači da je igrala na njih ukupno 10, te nakon svih životnih preokreta, ostala vezana za potonju državnu ekipu: „Pa, ja nisam ljubitelj nekih velikih prebacivanja – ne mijenjam rado klubove, ne mijenjam rado države i tako.“
Godine 1993. Mara kao izbjeglica dolazi u Bavarsku, gdje sa statusom „Duldung“ živi dvije godine - prve uči njemački, a druge radi u reklamnom odjelu jedne banke, no ne bavi se aktivno šahom, a i teško joj pada osjećaj izoliranosti, pa se ponovo upućuje u Hrvatsku: „Tamo je bio jako mali grad – to je bila Najla, to je na samoj granici prema Istočnoj Njemačkoj, nije bilo mogućnosti za neko veliko razvijanje i za učenje, nije bilo naših i onda sam se vratila u Hrvatsku i htjela sam studirati njemački i ruski jezik – volim rusku literaturu, osim šaha, naravno, jako lijep jezik – po meni.“
Uspijeva upisati germanistiku, ali ne i ruski i – kako je studiranje bilo skupo, a Mara nije još imala financijsku sigurnost – nakon godinu dana se ponovo vraća k roditeljima u Bayern. Budućeg supruga je bila upoznala još '92. Uskoro, nakon povratka u Njemačku tu dopisnu vezu pretvaraju u brak, pa Mara uzima muževljevo prezime Jelica i doseljava k njemu u Dortmund, gdje živi i danas. Bila je knjigovotkinja u zajedničkoj firmi, a triput godišnje odlazila na šahovska natjecanja. O tome kaže:
„Stalno sam u šahu“
„Igram u prvoj njemačkoj ligi za šahovski klub Dajcizauer (Deizisauer), kod Štutgarta – vikendom se igra – ali ima jako puno turnira koji se igraju od petka do nedjelje ili od petka do ponedjeljka, čak se i rejtingira, tako da još uvijek imam cilj da postanem velemajstor – nisam daleko od toga, pa onda zašto ne zaokružiti to jedno šahovsko znanje?“
U Hrvatskoj je Mara Jelica neprekidno u top 5 najboljih šahistica, najčešće na trećem mjestu. U međuvremenu se, prije odlazaka na turnire intenzivno priprema, uz računalo, knjige i osobnog trenera, po bar dva tjedna i po 8 sati dnevno, što donosi i rezultate: 2012. je osvojila mješovito Prvenstvo Dortmunda, plasirajući se i ispred svih muških kolega, a znala se uspješno ogledati i s najjačim velemajstorima suprotnog spola. Što se promijenilo otkad je Mara i sama licencirana trenerica? „Vježbam djecu u školi, u klubu, privatno, tako da sam stalno u šahu. Sad puno drukčije razmišljam kad igram šahovsku partiju; to mi puno pomaže da vidim gdje su moje slabosti, gdje su moje jačine. Bavim se šahom puno više nego prije.“
Pedagoškim radom se međunarodna majstorica Jelica bavi i u dortmundskom šahovskom klubu „Mat Inn“, utemeljenom prije godinu dana, s 30 članova, od čega je 10-ero djece, koju trenira upravo Mara. Na vječno pitanje, što je zapravo šah – odgovara: „Ja sam isto o tome razmišljala što je to i sa mojom djecom sam pričala i onda kažu: „Šah je šport, jer se tu borimo“, ali za mene je isto tako i umjetnost, jer zbilja, kad vidite ove predivne kombinacije, „tihe“ poteze – po meni je to i umjetnost, kao i znanstvenost – nema kraja!“
Stand: 19.01.2016, 20.05 Uhr
Seite teilen
Über Social Media