Siniša Galić: Beograd kao inspiracija za film
Ivana Ivanović, Berlin
Rođeni Tuzlak, Siniša Galić, došao je 1992. kao sedmogodišnjak u Berlin, preko Beograda. Drugi susret sa Beogradom, mnogo godina kasnije, bio je značajan za njegov profesionalan i privatni život. U njemu je pronašao inspiraciju za svoj diplomski film „Open cage“, ali i ljude koji mu mnogo znače.
-
Bild 1 vergrößern
+
Siniša Galić
Do kraja mature Siniša Galić nije znao da će se baviti filmom. Možda samo fotografijom. Ali kada je došao na ideju da napravi film o svom razredu za matursko veče, bilo je to ujedno i pravo otkrovenje za njega. Mesecima je kamerom beležio scene u školi. „I onda u suštini kad sam to krenuo da montiram, nisam mogao da prestanem. Primetio sam u toku te noći da je to veoma fascinantan posao. I ta prva fascinacija koja je nastala to veče, još uvek me na neki način drži.“
Danas, 31-godišnji Siniša, diplomac na odseku za Audiovizuelne medije i kinematografiju u Berlinu, za sobom već ima nekoliko kratkih i dokumentarnih filmova, kao i igrani film „Open cage.“ Taj diplomski film je svetsku premijeru imao na Kustendorf festivalu. Na istom tom festivalu je predstavio i svoj prvi kratki film. „To putovanje na festival i sam taj festival 2010., to je bilo nešto što mi je celo vreme nedostajalo. Kroz taj događaj i kroz poznanstva koja sam stekao na Festivalu mi se vratila neka identifikacija sa našim prostorom, koji sam bio u međuvremenu izgubio jer sam odrastao u Berlinu. I tada je nastala i ideja za diplomski film „Open cage“.
„Beograd i Berlin imaju sličnosti“
Od tada Siniša redovno putuje u Srbiju i Beograd. Sa koscenaristkinjom Jelenom Ružić radi na priči za svoj diplomski rad. „Beograd me je prvo inspirisao kao grad, jer je veoma filmičan i fotogeničan. Prvi dolasci su uvek bili inspirativni. Prepoznao sam da Beograd i Berlin imaju neke sličnosti, ali je ipak sve to bilo novo za mene i kroz to veoma fascinantno.“
Film „Open cage“ je topla priča o susretu i prijateljstvu dve devojke, Nemice i Srpkinje, koje u početku jedna u drugoj vide način da ostvare svoje planove. Nemica da snimi reportažu o izbeglicama, Srpkinja da se konačno domogne Zapada. Kroz film se provlače autobiografski elementi. „Glavna junakinja iz Beograda ima neku sličnu prošlost kao što je ja imam, ona je iz Bosne, u toku rata je došla u Beograd. Kod mene je to bilo malo drugačije, jer smo iz Beograda putovali dalje i došli u Berlin, odakle je druga junakinja. To nije autobiografski film, ali ima elemenata, i to mi je bilo bitno, jer ako radim lične priče, onda je to iskreno.“
Snimanje u dva grada na tri jezika
Srpsko-nemačka koprodukcija snimana u Beogradu i Berlinu na tri jezika, srpskom, engleskom i nemačkom bila je pravi izazov, kaže mladi reditelj. „Nakon nekih početnih teškoća u komunikaciji brzo smo našli zajednički jezik i to je bilo jako lepo. Ljudi koji su iz Berlina došli na snimanje u Beograd brzo su se uklopili, stvorili smo zajedničku ekipu i nastala je jedna lepa saradnja. To me je jako ohrabrilo i za buduće projekte i apsolutno verujem u to da bi trebalo da nastavimo sa saradnjom između mladih umetnika iz Beograda i Berlina.“
Film je dobro primljen na festivalima. U srpskom i poljskom Sopotu, osvojio je nagradu za najbolju žensku ulogu, odnosno nagradu publike za najbolji film. Reditelj se nada da će film biti prikazan i u Nemačkoj.
Tamo i ovde
Siniša je 2014. dobio stipendiju za master studije van Nemačke. Odlučio je da nastavi školovanje u Beogradu, jer ga taj grad inspiriše i želi da se vraća korenima. Sebe u budućnosti vidi tamo gde je i odakle je. „Vidim sebe i tamo i ovde. Nije to toliko do tih mesta ili do država još manje, nego puno više do ljudi koji mi puno znače. Kroz to da sam ja poreklom iz bivše Jugoslavije, a da sam odrastao u Berlinu, ja poznajem obe strane, i baš to može da bude velika prednost i apsolutno planiram da u tom pravcu radimo dalje.“
Stand: 06.10.2015, 20.00 Uhr
Seite teilen
Über Social Media