Sredina dugovječnih ljudi: „Hercegovački Kavkaz“

Bild 1 vergrößern +

Još tamo ranih šezdesetih godina prošlog vijeka u sela oko Ljubinja, gradića smještenog u istočnoj Hercegovini na putu između Stoca i Trebinja, počeše svraćati naučnici i ljekari kako bi razriješili fenomen, koji je još Austrougarska monarhija počela istraživati – zašto stanovnici okolnih sela redovno doživljavaju duboku starost, i to u području koje uopšte nema pitku izvorsku vodu. Švrljajući tako po selima, zapanjeno su zurili u nadgrobne spomenike, na kojima je godine rođenja i smrti onih koji su ležali pod njima u pravilu dijelio cio vijek. Selo Bančići, smješteno u kotlini sjeverozapadno od grada, ostade poznato kao selo stogodišnjaka, toliko vitalnih da su i u toj dobi, na veliko iznenađenje naučnika, preskakali hercegovačke vrtače i stijenje poput mladića. Slavoljub Mihić, rodom iz Bančića, danas opštinski funkcioner, kaže da uopšte nije potrebno ići daleko u prošlost da bi se potvrdila legenda o dugovječnosti ovdašnjih stanovnika.

„Pa, ja pamtim – umrla žena u sto sedmoj godini. Pamtim ljude u mom okruženju, djedove, stričeve i tako, koji su živjeli preko devedeset ili blizu sto godina. Ima i sad na Bančićima ljudi koji su prevalili devedesetu, iako je selo već poprilično napušteno kao i druga sela, hercegovačka i ljubinjska. Govori se o tome da je to neki susret planinskih, kontinentalnih klima i mediteranske klime jer u suštini takva je i flora i fauna, način života, ishrana.... Svi su se hranili hranom, koju su sami proizvodili. Mislim da tajna o dugovječnosti i ne ide dalje“.

U Bančićima danas živi jedva tridesetak stanovnika. Ostale je rastjerao moderan način života, kaže Neđo Janjić, koji je zajedno sa svojom suprugom Vasiljkom nedavno zakoračio u desetu deceniju života. Prisjeća se Neđo svega, i sopstvene mladosti, i vremena provedenog u partizanima, i nekadašnjih stanovnika i događaja, a najviše teškog rada u oskudnom hercegovačkom kamenjaru.

„Ovaj je položaj zdrav. Klima zdrava. A, bogami smo u teretu jer ovo je pasivno mjesto – ako nećeš dobro odraditi, nećeš imati. Mi smo imali svoje žito, sijali u Popovu Polju kukuruz i mljeli smo ga u vodenici. Ima trava svaka... svaka trava, ma nema od hiljadu trava jedne da ne valja za čaj.“

Godinama je ljubinjski kraj bio nekako zaboravljen, pogotovo u vrijeme industrijalizacije i masovnog odlaska u gradove u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ali kako je životni vijek u utrci sa svakodnevnicom postajao sve kraći i jeftiniji, mnogi su se prisjetili legende o ljubinjskim stogodišnjacima. Za ljubinjske resurse, posebno za ljekovito bilje endemskih vrsta, počeli su se zanimati i strani stručnjaci, a japanska Agencija za međunarodnu saradnju nedavno se zainteresovala za nekoliko projekata u domenu prikupljanja ljekobilja i proizvodnju zdrave hrane. Sve je više ljudi, pogotovo iz inostranstva, koji pokazuju zanimanje za vrijednosti ljubinjskog platoa, pa su opštinske vlasti krenule u projekat izgradnje vazdušne banje. To bi, kako kaže opštinski načelnik Vesko Budinčić, trebalo da bude jezgro za buduće slične projekte, koji će sigurno privlačiti ljude ne samo zbog turističkih, nego i zdravstvenih, pa i naučnih pobuda.

„Prvi cilj nam je da uradimo jedan motel i da možemo imati 40 – 50 ležajeva. Da možemo dovesti tu ljude da im pokažemo zbog čega je tu najviše tih biljaka, zbog čega je tu i pokojni Karajica kao travar brao biljke. Ušli smo u tu priču sa ciljem da taj motel bude, ustvari, i neka vrsta muzeja ljekovitog bilja, da po zidovima budu uvećani panoi tih biljaka, šta liječi, šta radi, na koji način... kad neko dođe tu iz tih zdravstvenih i drugih razloga da sam ode pored hotela na deset, dvadeset metara ili pedeset, da ubere tu biljku i da je ponese“.

Ljubinjski funkcioneri vjeruju da će i strane organizacije prepoznati iznimnu vrijednost resursa tog kraja i da će uskoro privući i značajne investicije. A taj kraj, pored svih prirodnih vrijednosti, ima još mnogo šta ponuditi posjetiocima, čak i živopisne legende. Neđo Janjić podsjeća na legendu o čuvenom bančićkom hrastu – zelenom dubu, koji je, iako je listopadna biljka, zelen i preko zime.

„Ja ću ti sad kazati koliko sam ja mogao čuti. Pričali bi da je spavao Sveti Sava pod njim i naspavao se i rekao. Vidi, kako sam dobro odspavao, vazda bio zelen. I otada je vazda zelen kažu. A ja otkako znam za sebe, vazda je jednak“.

Ljubinjski plato, zbog dugovječnosti njegovih stanovnika, ljudi nazivaju hercegovačkim Kavkazom. Za mnogobrojne strance, prije svega one iz diplomatskih krugova u Sarajevu, taj zvučni naziv sam po sebi bio je dovoljan razlog da se zainteresuju za tajnu stogodišnjaka, koji ne znaju za bolest i doktora.