Jugoistočna Evropa: Krađe i krijumčarenje umjetnina: Kako naći djela i počinioce?

Bild 2 vergrößern +

Na meti kradljivaca često su i ikone (ilustracija) (Fotostrecke 1)

• Fotostrecke 1: zurück zu Bild 1 von 2 <
• Bild 2/2
• Fotostrecke 1: vor zu Bild 1 von 2 >

Da nešto ne štima u borbi protiv krađe i krijumčarenja umjetnina govori i podatak da granična policija BiH u posljednjih pet godina nije otkrila nijedan slučaj otkrivanja krijumčarenja umjetnina. Pored toga, Srbija je posljednjih godina postala mjesto gdje završavaju umjetnička djela ukradena po zapadnoj Evropi. Institucije se pokušavaju povezati u borbi protiv ilegalne trgovine, ali i ovdje su vidljive opstrukcije iz krugova vlasti..

Interpolov: 6,3 posto ilegalne trgovine u JI otpada na umjetnine

Naravno, Bosna i Hercegovina, kao ni druge balkanske zemlje, nisu baš Egipat kad je riječ o istorijskim i arheološkim dobrima, niti Pariz kad govorimo umjetničkim djelima. Uprkos tome, 6,3 posto ukupne ilegalne trgovine kulturnim dobrima i krađe umjetnina, bar tako stoji u podacima Interpola, dešava se upravo na Balkanu. Ovaj proces odvija se neprimjetno, u sjeni drugih, mnogo izraženijih vrsta kriminala poput trgovine drogom, oružjem i ljudima, a rezultati traganja za ukradenim umjetničkim djelima su poražavajući, prije svega zbog spoznaje da je minoran broj tih djela pronađen.

Ikone i Hodlerova djela nestali bez traga

Priča seže još do ratne 1993. godine i pljačke Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, u kojoj su nestale vrijedne slike švicarskog slikara Ferdinanda Hodlera, 40 neizmjerno vrijednih ikona i iluminirani islamski rukopisi. O tome gdje su djela završila ni dvadeset godina kasnije ništa se ne zna, potvrđuje muzejska savjetnica Ivana Udovičić: “Neka od djela, kako su mi kolege iz policije rekle, mogli su vidjeti na međunarodnim Interpolovim potjernicama. One su aktivne, dakle, traga se aktivno, ali, nažalost, rezultata nema.”

Presude bez efekta

I nakon rata registrovana je čitava serija krađa. Poslijeratna pljačka Muzeja književnosti i porodične umjetnosti, u kojoj su nestala vrijedna djela Silvija Strahimira Kranjčevića, pokazuje sve paradokse zakonskih rješenja u ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini. Izvršilac je poznat, ali bez ikakvih posljedica, objašnjava direktorica Muzeja Šejla Šehabović: “Osoba koja je osuđena za taj zločin, tvrdi da je slike prodala i da ne zna kome. Ključni problem u našem društvu je što vi možete imati osuđujuću presudu, na primjer, a da osoba koja je priznala zločin i osuđena za njega, nije dužna vratiti niti protuvrijednost niti umjetninu samu.”

Kad vlast žmiri na oba oka…

Ni ova vrsta kriminala, kažu stručnjaci, ne bi se mogla odvijati bez podrške izvjesnih krugova bliskih vlasti. A da je njihov interes i uticaj mnogo jači nego što se može i zamisliti govori podatak da petnaestak godina svaki pokušaj formiranja neke institucije, koja bi trebalo da uvede red u ovu oblast, pada u vodu. Tako je i nedavno osnivanje Centra protiv krijumčarenja umjetninama, koji je tek puka nevladina organizacija sa sjedištem u Tuzli, bilo sistematski opstruisano, svjedoči predsjednik Centra Dženan Jusufović: “Mi smo vjerovatno jedina nevladina organizacija, koja je dobila odbijenicu od Ministarstva pravde BiH, pa smo zbog tog razloga izgubili nekih godinu dana. Međutim, evo, registrovali smo se. Ima određenih ljudi, koji ne žele da se potencira i priča baš na ovu temu. Ne znam zašto se ne bi pričalo i zašto se ne bi otvoreno reklo, kao što jeste, da je Bosna i Hercegovina crna rupa u regiji.”

Slike i u obrnutom smjeru: iz Evrope – u Srbiju

Ovaj oblik kriminala u posljednje vrijeme poprima još jednu interesantnu dimenziju u balkanskom regionu, u prvom redu u Srbiji. U toj zemlji je u posljednjih nekoliko godina završio izvjestan broj iznimno vrijednih umjetničkih djela, ukradenih širom Evrope. Stručnjaci pretpostavljaju da je razlog činjenica kako je takva djela, doduše dramatično ispod cijene, moguće prodati samo van Evropske unije. U zemljama Unije uspostavljeni su strogi mehanizmi kontrole ove vrste kriminala, pojasnila je svojevremeno upravnica Galerije Matice srpske Tijana Palkovljević Bugarski, komentarišući hapšenje osumnjičenih za oružanu pljačku Sezanove slike “Dječak u crvenom prsluku” u Cirihu, koja je završila u Beogradu: “Mi živimo u 21. veku, gde su sve informacije dostupne, sve se zna – koje je čije delo, iz kojeg muzeja, kome je pripadalo... I zbog čega bi uopšte neko kupovao ukradenu sliku za koju zna da je vlasništvo nekog muzeja ili nekog privatnog lica, kada vi posle sa njom ne možete ništa.”

Razotkrivanje počinioca - težak zadatak

Institucije koje žele stati na put ovoj vrsti kriminala polako se povezuju u regionu, a upravo zbog srbijanskog iskustva i međunarodne policijske agencije zainteresovane su za saradnju s njima. Međutim, one su, kao i novoosnovani tuzlanski centar, tek na početku i pred njima je težak zadatak – da naprave registar ukradenih djela i razmijene informacije, koje bi možda mogle biti putokaz policiji u borbi protiv krijumčarenja umjetnina.