Najstariji način pjevanja na Balkanu: Ojkanje

Bild 1 vergrößern +

Sa ljetne radionice ojkanja u Islamu Grčkom

Prema riječima stručnjaka ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.

Ojkanje je tradicija, i način pjevanja, a kako ne bi palo u zaborav, organiziraju se radionice koje vode stručnjaci. Na njima se uči ojkanje: “Kažu groktalica, rozgalica, u Kotarima se često upotrebljava orzalica ili orcalica, u nekim selima zove se kocalica, kao kvočka, to je takozvani triler koji je teško otpjevati ali ako imate talenta i želje onda se sve nauči.”

Da bi se moglo izvoditi ojkalicu potrebno je prije svega voljeti to, htjeti kaže muzikolog Ivo Brkić, etnomuzikolog iz Zadra koji se ovim načinom pjevanja bavi četiri desetljeća. Prva znanja je stekao od brata i oca.

Zdravko Pilipović pojašnjava zašto u današnje vrijeme kada je ojkanje pomalo zaboravljeno on zadovoljstvo nalazi upravo u ovom specifičnom načinu pjevanja: “Zašto ojkam? Da tugu življenja ubijem u ova vremena sada kakva su došla, preživjeti ničim ne možeš, pa znate kako ono stari kažu “idemo mi zavrtiti i to je to”.”

A da bi Zdravko i njegovo društvo zaojkali, kaže, ne treba čekati posebnu priliku. Ali nisu svi baš oduševljeni s njihovim načinom zabave: “Čim se sastanemo u autu, na ulici, mada nas ovi na ulici gledaju malo “ukoso”, a zato što je to izumrlo, da smo mi konzervativni, onda bi mi rekli, samo vi učite fakultete, ali nećete do ovoga lako.”

Za Zdravka je ojkanje radost i način života. Za Barbaru Majnarić koja je sa zagrebačkog asfalta stigla u Islam Grčki na radionicu ojkanja, ovo je tradicionalno pjevanje koje ju zanima i koje njeguje kao članica srpskog zbora Hor u Zagrebu. Barbara ojka dvije godine, smatra da još nije sve savladala a voljela bi kaže kada bi i drugi mladi pokazali više zanimanja. Barbara na pitanje je li ojkanje zaboravljeno kaže: “Mislim da je većini termin uopće nepoznat, mislim da da, skroz, ja sam se s ojkanjem upoznala preko Dalmatinske zagore, pjevali smo neke pjesme Dalmatinske zagore, tako sam se upoznala s ojkanjem, vidjela sam ovu radionicu i zapravo sam prvi put tu i prvi put čujem muziku s područja Bukovice i Ravnih kotara.“

Lika, Gračac, Vojvodina, Bački Gračac i još nekoliko susjednih sela oko Islama Grčkog područja su iz kojih su stigli sudionici ljetnih radionica u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom.

Radionice koje su za sudionike besplatne, pokrenute su s ciljem prenošenja znanja tradicijskog načina pjevanja potresanjem glasa svim zainteresiranima, posebno članovima kulturnoumjetničkih društava.

Sudionike radionice ne brine pitanje je li ojkanje hrvatsko ili srpsko, no o tome se u javnosti u posljednje vrijeme dosta govorilo: “Te pojave nisu granicama omeđene, ne pripadaju samo jednom, zato što su široko rasprostranjene i tamo i ovdje. Mi sada govorimo o jednoj pojavi koja se možda drukčije zove, npr na teritoriji Bosne, stanovništvo s dinarskih predjela, u Vojvodini i u Srbiji. Tamo je to izuzetno razvijeno. Mi imamo čitavu regiju koja to zove ovako ili onako ali izvode to, a to pripada svakome tko to izvodi.” Tako misli etnomuzikologinja iz Beograda Sanja Ranković. Njezin kolega etnomuzikolog Ivo Brkić iz Zadra smatra da se o tzv vlasništvu nad pjesmom ili ojkanjem može govoriti samo kada je u pitanju tekst: “To nije naše, nije vaše, to je tradicija, na Balkanu je došlo do velikog previranja, križište svih mogućih civilizacija, ratova, seoba naroda. Meni kažu oni su od nas ukrali pjesmu. Čekaj, koja pjesma, pjesma je vaša samo ako imate vaš tekst.”

Ojkanje, ganga, rera… mnogima će zazvučati slično ili čak isto. A je li to zapravo povezano i može li se poistovjetiti? Evo što kaže etnomuzikolog Ivo Brkić: “Kaže jedan kolega moj ganga i rera imaju preteču orzalice, koja je prešla na jug, pa ja se s njim slažem, kada pogledam elemente gange, neki to opet povezuju s guslama, glas treperi a gusle prave tu pratnju.”

Radionice u Islamu Grčkom organiziraju se u sklopu projekta Ministarstva kulture Republike Hrvatske Duga iznad Kule a cilj je educirati nove tradicionalne pjevače tzv. Ojkače, prvenstveno mlađe generacije. Mjesto održavanja radionica je Kula Stojana Jankovića, u općini Benkovac Zadarske županije. Odabrana je kao vrijedno materijalno kulturno dobro koje hrvatsko Ministarstvo kulture obnavlja od 2003. godine. Organizatori kažu kako aktivnosti koje se provode u Kuli imaju dobar odjek u javnosti i tako pridonose prepoznatljivosti kule ali ujedno daju značaj obnovi kulturne i nematerijalne baštine.

Budućnost ojkanja u rukama je etomuzikologa i etnokoreologa koji čuvaju glazbu i pokret, ističe zadarski etnomuzikolog Ivo Brkić.