Izbjeglice kao počinitelji kaznenih djela: Šta je Ausweisung, a šta Abschiebung?

Bild 1 vergrößern +

Odluka o izgonu ne znači uvek i deportaciju

U Njemačkoj postoje dva izraza koji se koriste za izgon, protjerivanje, prisilni povratak u zemlju porijekla ili obavezu napuštanja njemačke teritorije. To su Abschiebung i Ausweisung. U debati koja se razvila nakon nasilničkih izgreda u Kelnu, Savezni ministar pravde koristi izraz Asweisung. Iako se čini da se radi o pravosudnom cjepidlačenju, ipak je riječ o temeljnoj razlici po pitanju - da li osudjeni stranac u Njemačkoj na kraju mora napustiti zemlju ili ne.

Ausweisung ne znači automatski i Abschiebung. Iako se oba izraza odnose na izgon iz zemlje ili protjerivanje, ipak je jedan za odluku, a drugi za odluku koja se provodi.

Ausweisung znači da tražitelj azila dobije odluku u kojoj stoji: „Vi nemate više nikakvo pravo boravka u Njemačkoj“. Osoba je dakle obavezna napustiti zemlju. Obrazloženje za Ausweisung može biti da je tražitelj azila osudjen na jednogodišnju kaznu zatvora, i to za slučaj teške opasnosti po javni red i sigurnost.

Medjutim, tu nikakvu ulogu ne igra pravni status na koji se poziva izbjeglica, da li je to njemački zakon o azilu ili Ženevska konvencija o izbjeglicama. Najvažnija je sljedeća tačka: sa odlukom o izgonu (Ausweisung) tražitelj azila još ne napušta zemlju. Mnogi ne žele otići dobrovoljno. Odluka se treba provesti, i onda je to Abschiebung. A, upravo na ovoj tački postoje brojne pravne i činjenične prepreke koje mogu spriječiti napuštanje teritorije Njemačke.

Kako je regulirano pitanje Abschiebunga?

Zakonski postoje uredbe o „preprekama za deportaciju ili prisilni izgon“. Tako jedan stranac ne smije biti prisilno vraćen u zemlju u kojoj su „njegov život ili sloboda ugroženi zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti odredjenim socijalnim grupama ili političkog ubjedjenja“. Tu se zakon poziva na Ženevsku konvenciju o izbjeglicama. Zato, čak kada tražitelj azila nema više prava na boravak, njemačka država ga neće izručiti njegovim progoniteljima.

Dakle, centralna tačka za stvarni izgon ili Abschiebung je pitanje zemlje u koju tražitelj azila treba biti vraćen. Tako bi na primjer, jedan osudjeni tražitelj azila iz Sirije imao priliku da se pozove na prepreku o izgonu i ostane u Njemačkoj. Ukoliko se radi o pravosnažnoj presudi, onda bi ostao u njemačkom zatvoru.

Ipak, ovakva prepreka za izgon- Abschiebung otpada ukoliko je stranac pravosnažno osudjen na najmanje tri godine zatvora i to iz razloga da predstavlja „opštu opasnost za sigurnost Njemačke“. Ovdje je prepreka podignuta na tri godine zatvorske kazne, dok je kod odluke o Ausweisungu, odluke da se mora napustiti zemlja, ta granica godinu dana zatvorske kazne. Ali, postoji još jedno ograničenje. Abschiebung nije dozvoljen ukoliko osobi prijeti smrtna kazna ili progon u zemlji porijekla.

Zašto Abschiebung često ne uspijeva u praksi?

Već na prvi pogled zakonska osnova nudi cijeli niz izmiješanih uredbi i izuzetaka. Time upravo postaje jasno da ukoliko u slučaju dokazanih masovnih kaznenih djela tokom novogodišnje noći u Kelnu budu izrečene odluke o izgonu - Ausweisung - provodjenje u djelo te odluke, stvarni izgon ili Abschiebung je izuzetno kompliciran i zato često neizvodiv. Zato najava Ministra pravde (Heiko Maas) o novim mogućnostima izgona (Ausweisung) ne znači i automatski da će osudjeni počinitelji napustiti zemlju (Abschiebung).