Slaven Ljiljanić: Umjesto na brodu našao se na tvrdom kopnu

Bild 1 vergrößern +

Slaven Ljiljanić

Da je sve teklo po planu, Slaven Ljiljanić ne bi u 30. godini života došao u Njemačku, u Wiesbaden. Ostao bi u svom Dubrovniku u kojem je odrastao i vjerojatno postao pomorac: „Tamo sam završio pomorsku školu, počeo studirat' višu i onda je počeo rat. Kad sam došao tu, počeo sam radit' u njemačkoj firmi, postavljat' podove. I to radim, evo, još i sada.“

Tako se, umjesto na vodi i brodovima, Slaven Ljiljanić našao na tvrdom kopnu, na podovima koje je trebalo brusiti, rezati, rastavljati ili postavljati... već prema narudžbi i prilici. Poslu se trebalo priučiti, a što se njemačkog tiče - nije znao nijednu jedinu riječ. Bio je to život ispočetka, nakon što je – kako kaže – u Njemačku „došao za ženom“: „Došao sam za ženom. Žena je isto iz Dubrovnika. Ona je došla '93. godine. U vrijeme rata je došla kao medicinska sestra, jer dole nije bilo posla. Javila se na oglas: Njemačka je tražila medicinske sestre. Znala je malo njemačkoga, jer je ljeti radila preko student-servisa u agencijama, također i u hotelu - za Neckermann. I tako, onda smo se oženili i '95. sam ja došao tu.“

Kako tada, tako i danas: oboje rade u glavnom gradu Hessena i nisu mijenjali ni poslodavca ni posao. Supruga radi u smjenama, kao medicinska sestra u jednom od Caritasovih domova za stare i nemoćne. Na početku je usavršavala njemački, a i Slaven Ljiljanić se u međuvremenu može sporazumjevati. Nije to perfektno, napominje, ali ide... S okruženjem, kako dodaje, ni supruga ni on nisu imali i nemaju nikakvih teškoća: „Mi nemamo nikakvih problema, nit' sam osjetio da sam stranac iako radim u njemačkoj firmi. Idem kod ljudi, preteženo – 90 posto – su to Nijemci. Nikad nikakvih problema nisam osjetio.“

Problema nema ni dvoje djece, rođenih u Njemačkoj. Ali i njima je, priča Ljiljanić, Dubrovnik u srcu i svima je u obitelji jedna od najvećih radosti kad se tamo ide. Do Dubrovnika, iz Wiesbadena, autocestom ima 1500 kilometara pa se supružnici smjenjuju za volanom. „Ne propuštamo nijedan godišnji. Idemo dva, tri puta godišnje dole, čak i više nekad. Putujemo autom, jedino ako je nešto ekstra, onda idemo avionom. Djeca lete uvijek, jer oni svih šest tjedana mogu ostati. Mi nemamo toliko vremena. Uglavnom oni bi cijele ferije bili dole. Mi odemo po tri tjedna svaki put.“

Slaven Ljiljanić je vedre naravi, a s vedrije strane gleda i na život. Međutim, kad nešto mora i obaviti u hrvatskoj javnoj upravi, često mu se smrkne – iznervira ga birokracija: „Dole kad smo, upravo to smeta što je nesređeno. Šta god trebaš, trebaš dva puta pitat'. Sve što ti kažu da doneseš, kad to doneseš, e, fali ti uvijek neki papir. Taj red! Nema ga u Hrvatskoj! Nema nekih olakšavajućih stvari, sve je otežano, nekakvo zavlačenje. Jer mi kad dođemo dole, onda oni nama kažu – vi, gore, u vas je drukčije. Ali zašto ne bi i kod nas bilo malo drukčije?“

I dok mu u Hrvatskoj nedostaje bar nešto od njemačkoga reda, u Njemačkoj mu ne nedostaje ništa – osim hrvatskoga mora, kaže smijući se: „Pa, fali nam to dole, to more, fali nam...“ Međutim, puno toga drugog u Wiesbadenu za obitelj Ljiljanić ima hrvatski predznak: „Zapravo, mi smo ovdje, trenutačno živimo tu, radimo tu, ali imamo hrvatsku televiziju, imamo sve živo naše. Pričamo hrvatski, djeca pričaju hrvatski, slušamo radio, idemo na naše koncerte. Družimo se sa Hrvatima, u Crkvi smo isto angažirani.“

Supružnici Ljljanić su i vrlo angažirani u wiesbadenskoj Hrvatskoj kulturnoj zajednici i rado sudjeluju u organizaciji raznih manifestacija. Iako su u Wiesbadenu „pustili korijenje“, kako sada izgleda, jednom će opet živjeti u Dubrovniku: „Meni je i doli i ovdje lijepo, jer smo sredili svoj život. Tako da nam je super... Mada težimo... Moja žena bi se sutra vratila.“