Zrinka Budimlija: Između kompjutora i slikarskog platna

Bild 1 vergrößern +

Četvrt oko trga Chlodwig Platz u Kölnu omiljeni je kvart umjetnika ili svi onih koji za sebe vole reći da rade u kreativnim zanimanjima. Zrinka Budimlija ovdje živi prije svega zbog toga što joj životni partner radi u obližnjem kinu a i vrtić u koji svakog jutra odvodi sinčića je odmah iza ugla. Ali četvrt joj se sviđa i zbog toga što nije uštogljena i pedantna, baš po njezinu ukusu. Jer kako sama kaže, nakon odlaska u Njemačku 1998. na studij u Würzburg, Zrinki se odjednom svidjela zemlja o kojoj je kao i mnogi s juga Europe gajila mnoge predrasude. „Nijemci nisu pedantni i strogi kako se to misli i to me jako razveselilo“, kaže.

Osim toga Zrinki se krajem devedesetih svidjelo da u Njemačkoj postoji jedna, kako kaže lijeva društvena scena. Dakle mladi koji se zalažu za spolnu ravnopravnost za pitanja okoliša, dakle svega onog što je u to vrijeme nedostajalo u Hrvatskoj i o kojoj prije dolaska na studij u Wuerzburg nije imala pojma. No još je jedan faktor presudio da ova Zagrepčanka svoju hrvatsku adresu zamijeni kelnskom: Zrinka je ovdje htjela studirati na poznatoj i priznatoj Visokoj školi za medije.

Filmski uspjesi

Nakon završenog studija Zrinka se okušala kao filmski radnik. I u tomu bila vrlo uspješna. Za svoj kratkometražni film prvijenac „Benny i Rob“ je dobila značajnu filmsku nagradu Max Ophüls. Nakon toga je slijedilo nekoliko filmskih projekata no, kako sama kaže, financijski je nekako trebalo premostiti razdoblja od filmskog natječaja do filmskog natječaja. I zato su dobro došla zanatska umijeća stečena tijekom studija pa je tako počela raditi kao montažerka za televiziju. Zrinka se u međuvremenu pojačano okrenula svojoj prvobitnoj umjetničkoj formi slikanju i priprema samostalnu izložbu ovdje u svojoj četvrti. Gdje se već odavno osjeća kao kod kuće.

Nostalgija za burekom

Hrvatska i prije svega Zagreb, mjesta su kamo odlazi na odmor i uz koju ju vežu mnoga sjećanja koja su često i motivi njezinih slika. No u Njemačkoj se osjeća kao kod kuće i ne razmišlja o integraciji koja je za nju proces koji se odvijao o odvija neprimjetno i bez poteškoća. U čemu je mnogo pomogao studij i rad u oklišu u kojem se govorio njemački. Koliko je kako kaže postala njemačka primjećuje kada je u Hrvatskoj i kada joj brzo počnu ići na živce pojave koje je u međuvremenu zaboravila. „U Zagrebu se sam jamra i jamra (jadikuje) pa se onda skuha još jedna kava. Pa se opet jamra“. Rođena Zagrepčanka se svih ovih godina nije osjećala strankinjom. No bilo je i rijetkih trenutaka kada ju se, neželjno ili ne, podsjetilo da ipak nije ovdje rođena. Na dodjeli diplome profesor ju je na kraju ceremonije upitao kada se namjerava vratiti kući. Zrinka se nije vratila u Hrvatsku i to niti ne namjerava. No kako kaže, lagala bi kada bi rekla da joj baš ništa ne nedostaje, a to je burek koji je u zagrebačkim burekdžinicama „bolji i masniji“ nego ovdje u Njemačkoj.