BiH - zemlja diskriminacije: Povratnici - gradjani drugog reda

Bild 1 vergrößern +

Ombudsman za ljudska prava Amra Kazić

To tvrde predstavnici brojnih nevladinih organizacija, institucija zaduženih za zaštitu ljudskih prava, ali i međunarodne zajednice.

Među najočitijim primjerima i direktne i indirektne diskriminacije u BiH je tzv. povratnička populacija, odnosno onaj dio stanovništva koji se vratio u svoje predratne domove i to u dijelove BiH gdje je njihova etnička grupa sada manjinska.

Stručnjaci za oblast ljudskih prava kažu da važeći zakoni u BiH u znatnoj mjeri štite građane od diskriminacije, međutim, problem je u tome što su u velikom broju slučajeva ti zakoni samo “mrtvo slovo na papiru”, pa je diskriminacija građana, po raznom osnovu, raširena pojava.

Očit primjer je povratak stanovništva u predratne domove. Iako je još prije više od deset godina proglašena konstitutivnost bh. narodâ u oba entiteta, u praksi, povratnici - koji su sada manjina u sredinama gdje su se vratili - su građani drugog reda. I to je tako bez obzira o kojoj se nacionalnosti povratnika radi u bilo kojem dijelu BiH.

Primjer prvi su srpski povratnici na području Mostara. Govori predstavnik Udruženja Srba, Gojko Pantić: “To je samo napisano, a ništa se ne sprovodi. Povratnici se ne mogu zaposliti, ne mogu školovati djecu na maternjem jeziku, nisu ravnopravni ni u jednom segmentu života sa ostala dva naroda u Gradu Mostaru”.

Štaviše, cijelo vrijeme od donošenja amandmana na višim nivoima vlasti o tome da su i Srbi konstitutivni u Federaciji BiH, te Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, na nižim nivoima - na primjer u mostarskom, Hercegovačko-neretvanskom kantonu - se ta ustavna odluka jednostavno ne provodi. Gojko Pantić o tome naglašava: “Vremena su sva prošla, gdje Ustav Kantona sa Ustavom Federacije nije usaglašen. Zašto? To ja ne mogu dati odgovor, ali mislim da treba neko da počne snositi i odgovornost za ovo što se ne provodi u Ustavu i zakonu”.

Primjer broj dva su povratnici Bošnjaci na području Ljubuškog. Tamošnje stanje, koje je kao preslikano iz drugih krajeva BiH, opisuje Memnuna Mahić, iz Udruženja bošnjačkih povratnika: “U Ljubuškom imamo situaciju od od 600 povratnika, na prste možemo izbrojati - recimo imamo jednu liječnicu u Domu zdravlja, imamo mene u Osnovnoj školi, imamo jednu matičarku u općini i to je sve što radi u javnim institucijama”.

U Uredu ombudsmana za ljudska prava BiH kažu da imaju poseban Odjel za eliminaciju svih oblika diskriminacije. Samo u 2013. godini, taj Odjel je zaprimio oko 200 žalbi građana, kaže ombudsman za ljudska prava Amra Kazić: “Od toga se najveći broj odnosi na mobbing - diskriminaciju na radnom mjestu, onda stoje žalbe po osnovu nacionalnog ili socijalnog porijekla, etničke pripadnosti, obrazovanja, spola itd.”

Ako BiH ima zakone koji štite od diskriminacije, posebno Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, postavlja se pitanje zašto se onda ti zakoni ne provode?

Šta je to što nedostaje ukazuju predstavnici međunarodnih organizacija. Tako pravni savjetnik za pitanja diskriminacije u misiji OSCE-a u BiH, Diarmuid Cunniffe, smatra da sâmi zakoni nisu dovoljni: “Zakoni neće uraditi ništa sami po sebi. Trebaju biti dopunjeni političkom voljom, ne-pravnim mjerama kao što su politike, kako bi se nadopunilo zakone koji postoje na papiru”.

Da je politička volja, odnosno njeno odsustvo, ključni problem dâ se naslutiti i iz informacija kojima raspolaže Ured ombudsmana za ljudska prava u BiH. Naime, ombudsman Amra Kazić ističe da nije problem samo u tome što građani nisu dovoljno informirani o svojim pravima: “Građani su takođe nedovoljno ohrabreni da prijave diskriminaciju, boje se sankcije. Kada se moraju dokazivati određene činjenice, te procedure dugo traju. Skupi su troškovi postupka pred sudom za pojedine procesne radnje; nedostaje i sudska praksa”.

Stručnjaci kažu kako na građane posebno obeshrabrujuće djeluje sporost i dugotrajnost sudskih postupaka, tako da se stječe utisak da cijeli “sistem” funkcionira da upravo ljude odvrati od traženja svojih prava. O utjecaju dugotrajnosti sudskih postupaka, ombudsman Amra Kazić govori: “Ali, da bi se i po sudskoj presudi postupalo, ona mora biti konačna. Znači, moraju proći sve faze: i prvostepeni i drugostepeni postupak i pravni lijekovi višim sudovima”.

Ipak, nekada ni to nije dovoljno. Podsjetimo samo na, vjerovatno, najpoznatiji slučaj u BiH, a to je presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić-Finci”, kojom je još u decembru 2009. godine naloženo vlastima BiH da ustavnim reformama otklone diskriminaciju nad građanima koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, pa ne mogu biti birani u Predsjedništvo BiH.

Ta presuda ni do dan-danas nije provedena, pa su aktivisti za ljudska prava u više navrata postavljali pitanje - do kada će diskriminacija u BiH prolaziti nekažnjeno?