Logoraši BiH decenijama čekaju na status: Vlasti ne donose zakon da ne bi opteretile budžet?

Bild 1 vergrößern +

Sa obilježavanja godišnjice zatvaranja logora Dretelj kod Čapljine

Brojna udruženja, koja okupljaju bivše logoraše širom BiH i iz svih etničkih zajednica, iznose sumnje da vlasti na sve načine opstruiraju donošenje zakona kojima bi se regulisao status žrtava torture, jer bi to onda značilo dodatne obaveze za ionako netransparentno opterećene budžete različitih nivoa vlasti u BiH. I dok vrijeme prolazi u brojnim sudskim procesima i otezanjima u parlamentarnim procedurama, bivši logoraši strahuju da mnogi od njih nikada neće dočekati da njihov status bude riješen.

Druga polovina marta je vrijeme kada se u većem bh. entitetu, Federaciji BiH, već 21 godinu obilježava početak zatvaranja logora, posebno u Hercegovini, po stupanju na snagu primirja između Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane, a potom i Washingtonskog sporazuma 1994. godine.

U Mostaru je prisilno bio zatočen i bivši logoraš Mumin Macić, koji se prisjeća dana provedenih u konc-logoru HVO-a: “Taj osjećaj je strašan bio da čovjek ne vrijedi ništa, da svake sekunde gledaš kad ćeš stradati, kad te može ubiti, raditi šta god hoće od tebe”. U više konc-logora širom Hercegovine je bio i Omer Ćehić: “Ranjavan, vilicu mi prebili, nema šta nisu radili od mene”. Za mnoge su sjećanja na vrijeme provedeno u logoru, i nakon dvije decenije, veoma bolna, pa i danas o tome ne mogu pričati. Mostarka Spomenka Drljević: “222 dana, u Ljubuškom i u Heliodromu”.

Uprkos svemu, u udruženjima koja okupljaju bivše logoraše kažu da ni do danas u BiH status tih žrtava torture nije riješen ni na jednom nivou vlasti. Safet Nožić iz Udruženja logoraša Mostara objašnjava: “Kad se danas to sve negira i govori se da logoraši ne mogu biti priznati kao kategorija, jer nije definisano na nivou države šta je logor, ko je logoraš, kakav je i tako dalje. Dakle, to se, jednom rječju, sve baca u stranu, samo da bi se to zaboravilo, da se desilo i da to nije bilo”.

Predsjednik Hrvatske udruge logoraša u BiH, Anđelko Kvesić, naglašava da se logoraši ne spominju praktično ni u jednom zakonu u državi, te da bilo kakva prava ne mogu ostvariti ni po kom osnovu: “I ukoliko je netko ko je boravio u logoru ili – kako neki kažu sabirnom centru – nema tjelesnog oštećenja, on se ne smatra invalidom”.

Da stvar bude gora, hiljade logoraša su pravdu potražili putem suda, tuživši bh. entitete, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Safet Nožić objašnjava da su neki dobili presude u svoju korist na lokalnim sudovima, ali su onda slučajevi išli na više nivoe: „Pa na kantonalni sud, pa na federalni, pa na državni, da bi na kraju to sve ispalo da nema ništa. I ko to dočekati? Pogotovo što ti procesi traju dugo, četiri-pet godina, šest i tako dalje. Sve po nivoima i instancama zakonodavnim”. Anđelko Kvesić još dodaje: “Sve tužbe koje su logoraši podnijeli protiv Federacije, odnosno Republike Srpske, se stavljaju van snage, odnosno sudovi ukidaju, iz jednog jedinog razloga, kaže da je zastara”.

Predsjednik Hrvatske udruge logoraša u BiH, Anđelko Kvesićtakođe ističe: “Ustavni sud je čak u jednoj svojoj preporuci, jer žele da zakonom o obligacionim odnosima zabrani tužbe logorašima za namirenje nematerijalne štete, kaže da civil koji je prisilno odveden na mjesto zatočenja ne smatra se ratnim zločinom”.

Tako nevladine organizacije već godinama vrše pritisak na vlasti da donesu zakon o pravima žrtava torture u BiH, ali uprkos višestrukim kampanjama, tog zakona na nivou BiH još uvijek nema. Udruženja logoraša kažu da se taj zakon tiče oko 200 hiljada žrtava torture u BiH i njihovih porodica.

Sumnja se da razni nivoi vlasti u BiH izbjegavaju definisati pravni status bivših logoraša, jer bi to značilo da će morati izdvajati novac iz budžeta za tu kategoriju stanovništva. Predsjednik Saveza logoraša BiH, Jasmin Mešković međutim govori: “Niko od nas ne bi išao u tom pravcu da odjedanput nasjednemo na budžete sve i tako dalje i tražimo sva ta primanja”.

Mešković je jednom prilikom izjavio da se bivši logoraši zalažu za postepeno rješavanje problema: “Prije svega za lica koja nisu na bilo koji drugi način zdravstveno osigurana, da imaju pravo na besplatno liječenje. Nema tu mnogo toliko ljudi koje treba zbrinuti. Besplatna pravna pomoć - ne košta puno državu. Obilježavanje mjesta stradanja - ne košta puno državu”.

Zbog svega, predsjednik Hrvatske udruge logoraša u BiH, Anđelko Kvesić, izvlači sljedeći zaključak: “Dakle, mi smo osobe koje smo – prema onoj narodnoj – kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Dakle, nema nas među živima, jer nema popisa, nema nas ni među mrtvima, jer nas tamo nisu svrstali”.