Život i kultura sjećanja: I mladi Srebreničani osjećaju dug prema stradalima

Bild 1 vergrößern +

Mirela Alić

Mnoge danas mlade osobe ostale su u julu 1995. godine bez očeva i braće, odrastale daleko od svog zavičaja, školovale se, ali njihova veza sa Srebrenicom nije ništa slabija. Njihov trud i uspjesi rezultat su, kako kažu, osjećaja duga i obaveze prema Srebrenici i svojim ubijenim. Gotovo da nema mladog čovjeka koji svojim životom na neki način nije vezan za Srebrenicu.

Od jedne do druge srebreničke komemoracije, od jedne do druge rezolucije i presude za zločine, gotovo neprimjetno stasala je nova kategorija žrtava srebreničkog genocida – generacija mladih ljudi koji se malo sjećaju, ili su čak rođeni poslije jula 1995. godine, ali čije živote svakodnevno obilježava srebrenička tragedija. Različiti su njihovi putevi – neki su se rasuli širom svijeta, neki su ostali da žive u drugim područjima Bosne, a drugi su po svaku cijenu htjeli da se vrate u Srebrenicu.

Nekako baš na 20. godišnjicu genocida, Mirela Alić, dijete iz Srebrenice koje danas živi u Vogošći, diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Bilo bi normalno da je to trenutak velike radosti, ali za ovu vrijednu djevojku i on je obojen sjetom, tugom i prazninom koja je prati otkad zna za sebe. Odrastala je bez oca ubijenog u julu '95. godine, koji bi danas sigurno bio ponosan. Njen trud bio je usmjeren da opravda stalno prisutnu uspomenu na oca, ali i da se tako oduži majci za podršku i veliku požrtvovanost u nastojanju da na pravi put izvede svoje dvoje djecu. “Neopisiv je osjećaj. Nisam toliko zapamtila, ali veže vas puno stvari. Moj otac je završio ekonomsku školu i upisao ekonomski fakultet kad se desilo sve to što se desilo i ja sam nekako u podsvijesti cijeli život mislila da je neka moja misija da nastavim tamo gdje je on stao i da završim ono što je on započeo. Ono što mi je dalo snagu bilo je to da svu porodicu koju sam izgubila u Srebrenici učinim ponosnom svojim uspjesima, svojim trudom”, kaže Mirela.

Mirela je samo jedno u nizu djece kojima je srebrenička tragedija na ovaj način odredila život. Dok ona jednom ili dvaput godišnje ode u mjesto svog rođenja, da bi obišla grobove oca i drugih članova svoje porodice u Potočarima, neki njeni vršnjaci su, sopstvenom odlukom ili spletom okolnosti, svoj život nakon izgnanstva nastavili upravo u Srebrenici, već na početku potpuno svjesni da će se svakog dana suočavati sa sjenama svojih ubijenih, sa sjećanjima na zločine i sa oskudnim i sumornim poslijeratnim životom u tom gradu. Muhamed Avdić je jedan od mladih ljudi koji, bez obzira na sve prepreke, budućnost vidi samo u Srebrenici: “Ja sam takođe završio fakultet, vratio sam se u Srebrenicu 2008. godine. Bio je to povratak na mjesto gdje moja sjećanja postaju opipljiva, gdje postaju realna i na neki način konkretna.”

Svakodnevnica ovih mladih ljudi, kako kažu, podijeljena je na pola. Razapeti su između sjećanja - svojih ili članova svoje porodice, svejedno - i sadašnjeg života, teških uspomena i potrebe da krenu dalje i iznad svega, suočeni sa spoznajom da njihovo odrastanje prolazi u stalnoj sjeni onih kojih više nema, ali koji se svakog dana spominju u njihovim kućama. Međutim, kako god se nosili sa svojim teškim teretom i gdje god da žive, oni stalno žive sa osjećajem duga prema Srebrenici. Tako doživljavaju sve uspjehe, napore, nade, ali i razočarenja, kaže Mirela i dodaje: “Nastaviću da se usavršavam i doprinesem da Srebrenica zaživi. Sad sam upravo za diplomski rad imala, predložila projekat izgradnje distributivnog centra za voće i povrće u Srebrenici. Voljela bih kad bih bila dio nečega što će doprinijeti da Srebrenica zaživi.”

Nema pouzdanih pokazatelja koliko je mladih porijeklom iz Srebrenice završilo visoke škole, ali taj broj je nesumnjivo veliki. Srebrenica je i prije rata bila poznata po velikom broju visokoobrazovanih ljudi, pa su njihovim stopama krenuli i mlađi. Oni su imali još jači motiv – da uspiju nakon svega što su preživjeli, a iznad svega da se odupru često uvredljivom i nipodaštavajućem odnosu vlasti, pogotovo u novim sredinama, kaže mladi ljekar Nermin Džanić: “Kada sam govorio u vrijeme studiranja da hoću u Srebrenicu, prva reakcija bila je – nisi normalan. Kao, šta ćeš tamo, tamo se vrati neko ko nema nigdje da živi. Međutim, iskreno, ja sam osjećao obavezu prema ovom kraju.”

U svom nastojanju da ostanu u tijesnoj vezi sa Srebrenicom i svojom prošlošću, pred njima stoji još jedno gorko iskustvo - svjesni su da su preko Srebrenice, u sumnjivim projektima obnove i pomoći, obrnute milijarde koje niko od njih nije vidio, da su neki krugovi poslije rata i politički i materijalno unovčavali tragediju Srebrenice i da su velika obećanja međunarodne zajednice uglavnom otišla u vjetar. Možda je i to motiv zbog kojeg neće dozvoliti da vrijeme jednostavno pregazi njihove veze sa zavičajem.