Srebreničanke nakon 20 godina: Traume i tuga i poslije dva desetljeća

Bild 1 vergrößern +

Zaha Hasanović (Fotostrecke 1)

• Fotostrecke 1: zurück zu Bild 2 von 2 <
• Bild 1/2
• Fotostrecke 1: vor zu Bild 2 von 2 >

Hedija Heda Krdžić živi sa svojom kćerkom Eminom u Kreuzbergu. Emini je 20 godina, oca nije zapamtila, priča njena majka: „Ja sam u Berlinu sa kćerkom koja je prije 20 godina bila beba od 6 mjeseci. Preživjele smo pad Srebrenice, ostale same, ja sam izgubila muža, dijete je izgubilo oca, ljubav roditelja koju niko ne može nadoknaditi. Ja sam ostala bez muža i danas živim sama, borila sam se da opstanem na ovom dunjaluku, da izvedem dijete na salamet, preživjele sam Potočare, koncentracioni logor, obadvije zajedno, priča Heda Krdžić vidno uzbuđena. Nema ni dan-danas, dodaje emocionalno odstojanje, sve joj posatje teško naročito u dane kad se približava godišnjica pada njenog rodnog grada.

Pad Srebrenice neće nikad zaboraviti

Kada je pala Srebrenica Heda Hrdžić je bila nešto starija nego danas njena kćerka. Kao medicinska sestra je radila u tamošnjoj bolnici, nagledala se tokom rata kaže, svakakvih užasa, no kad su Mladićevi vojnici ušli u tada UN-ovu zaštićenu zonu, nastupio je pravi haos. Muškarci su odvajani od žena i ubijani, pred njihovim očima ili poslije u različitim logorima, neke djevojke i žene silovane, priča. Ona sama ne zna kako je preživjela Potočare, mnogi članovi njene porodice nisu, priča: „Izgubila sam muža, djeda od 82 godine, amidžu, tri djevera, amidžića od 18 godina, jednog rođaka od 14. Od jedne tetke su oteli sina od 12 godina, oteo ga je Krstić. Ona je bila kao svjedok u Hagu, ona ga je pitala „Šta će vam on, on je dijete, on joj je odgovorio „On će narasti, i on će biti Alijin vojnik. I on je sahranjen u Potočarima, prije 10 godina.“

Sa kćerkom, dodaje, pokušava što manje o tome da priča, da je ne rastužuje. Trudi se da živi koliko-toliko normalno, radi u jednom domu za starce da bi omogućila dobro školovanje Emini i mladost ljepšu od njene. I danas-dan ide na psihoterapiju.

Sanjam mrtvo dijete, živim za unučice

Njena dobra poznanica Zaha Hasanović je u Srebrenici izgubila najdraže što je imala. Najmlađeg sina, Ahmedina. Bilo mu je priča, 16 godina kad je ubijen. U to vrijeme mu je bio i rođendan. Sa troje djece je na početku rata pobjegla iz Bratunca u Srebrenicu, do 95. dijelila sudbinu drugih Srebreničana. Kad je enklava proglašena zaštićenom zonom UN-a, mislila je da je najgore prošlo. No, došao je 11. Juli. Tri sina, 19, 17 i 16 godina su se pokušala spasiti bjekstvom.Ona je sa drugim ženama deportovana u Tuzlu, a nakon toga došla u Njemačku, u Berlin. Dva straija sina su se javila, da su živi. Svo vrijeme se Zaha nadala da će se i treći sin javiti, doći no godinu dana kasnije je došla je samo vijest da je nađen, ubijen. Taj dan, dodaje, nikad neće zaboraviti, niti svoje dijete: „I sad ga sanjam, ali vjerujte, prije no što je ukopan u Potočarima, još više sam ga sanjala. A kad su mu pronašli kosti, sanjala sam ga te večeri. On došao nešto da uzme a ja njemu kažem. Kupio ti babo odijelo, šarenu neku košulju, a on ništa ne govori. Ja njega osjećam, on je tu pored mene. Imala sam nakon toga termin kod doktorice. Ona meni kaže, ti ćeš nešto o njemu saznati. Vjerujte, za dva dana su me nazvali i rekli da je pronađen.“

I Ahmedin je sahranjen u Potočarima, a njegova majka redovno odlazi da ga, kaže, posjeti, da popriča s njim. I ostala bi tamo u Potočarima, dodaje, da joj nije unučadi u Berlinu, za koje živi. Dvije djevojčice, starija Ahmedina je dobila ime po amidži.