Hazim Suljić: Svjedok genocida u Srebrenici

Bild 1 vergrößern +

Hazim Suljić

Hazim Suljić se s bolom sjeća ljeta '95. kada je, kao sedmogodišnji dječak, s majkom i bratom morao napustiti svoj dom. Dok su granate, ispaljivane sa srpskih položaja, padale sve bliže kući, istrčao je na tren da se oprosti od dječaka iz susjedstva. Nikada ne može zaboraviti užasnuti majčin glas i dajdžine ruke koje su ga snažno zgrabile.

„Mi smo još djeca bili, napolju se igrali pred kućom komšije Azema policajca, tu je udarila granata minuta nakon što smo mi tu igrali, to je bila neka sreća da smo se sklonili, da li su nas maksuz gadjali? Pogled je bio na ta mjesta. Tu me je baš dajdža spasio koji je poslije nestao. On me bacio pod stepenice, to mi je jedan od najgorih osjećaja i sjećanja na Srebrenicu, jer tog dajdže više nemam. Izgubio sam dajdžu jednog, izgubio amidžu, izgubio dva tetka, izgubio sam rodjaka Ibru, on je bio tek 18 napunio“, potreseno priča Hazim.

U pamćenje sedmogodišnjeg dječaka Hazima, urezane su slike užasa, ubijenih, ranjenih, kolone muškaraca postrojenih uz put sa rukama vezanim žicom. Neke je prepoznavao. Zbjeg, u kojem je bio sa majkom i bratom, srpski vojnici su tjerali prema Potočarima, nakon tri dana, morali su dalje.

Pješice preko bosanskih brda, rijeka, dolina, pod užarenim julskim suncem, danima je sedmogodišnji dječak Hazim, sa majkom i godinu dana starijim bratom, bježao od užasa Srebrenice. U Kladnju je, sjeća se, čuo da su na sigurnom. Prihvatili su ih borci Armije BH. Poslije dva mjeseca rekli su mu da će uskoro vidjeti oca koji je od 1993. godine boravio u Berlinu.

Prvih godina u Berlinu Hazim je sa roditeljima živio u centru za ratne izbjeglice iz BiH, u istočnom dijelu grada. Integracija u njemačko društvo počela je u osnovnoj školi. Brzo je shvatio da je ključ integracije u novo društvo znanje njemačkog jezika. Učio je brzo i marljivo. Danas je magistar ekonomskih nauka i radi kao menadžer u BVG, najvećem berlinskom poduzeću za javni prijevoz. Cilj mu je, veli, sve dalje, na najviše katove upravne zgrade BVG u kojoj radi.

Punih je 20 godina otkako je sedmogodišnji Hazim preživio genocid u Srebrenici i postao stanovnikom Berlina. Prije šest mjeseci dobio je sina. Koliko god da boli, mora se pričati o tome što je preživio, kaže Hazim Suljić, kako se tragedija Srebrenice ne bi jednog dana opet ponovila. „Ja sam planirao to reći svojoj djeci, imam sad sina i on mora znati šta je bilo, šta se dogodilo, pogotovu nama Muslimanima. Neću da mrzi već da zna, ne zato da on sutra ne priča sa Srbima, nego da zna da se ne bi njegovoj generaciji desilo. Moja generacija zna dobro i neće zaboraviti i ne vjerujem da ćemo dati da nam se opet to ponovi, ali nova generacija koja raste ne treba odrasti sa mržnjom. Treba odrastati sa istinom, da se proba koliko je moguće istinu pokazati da zna narod. Mora se pričati, mora se pisati“, dodaje Hazim Suljić.

Svake godine posjeti Srebrenicu, ali nikada 11. jula.